Molitva za Pravi put

Tefsir šejha Abdurrahmana es-Sa’dija

Zatim je Uzvišeni rekao: „Uputi nas na Pravi put“, tj. pokaži nam i usmjeri nas, te nam omogući da budemo postojani na Pravom putu. To je jasan put koji vodi Allahu i Njegovom Džennetu. To je spoznaja istine i postupanje po njoj. Uputi nas na put i vodi nas njime.

Uputa na put znači držati se vjere islama i napustiti sve druge vjere, a uputa na putu obuhvata uputu u svim pojedinostima vjere, i u znanju i u djelovanju. Ova dova spada među najobuhvatnije i najkorisnije dove za roba. Zato je čovjek dužan da njome moli Allaha na svakom rekatu svoga namaza, jer mu je ona neophodna.

Ovaj Pravi put je „put onih kojima si blagodati Svoje darovao“: vjerovjesnika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi. A ne put „onih na koje si se rasrdio“ — onih koji su spoznali istinu, ali su je napustili, poput Jevreja i njima sličnih. I ne put „onih koji su zalutali“ — onih koji su napustili istinu iz neznanja i zablude, poput kršćana i njima sličnih.

Ova sura, iako kratka, sadrži ono što ne sadrži nijedna druga sura Kur’ana. U njoj su sadržane tri vrste tevhida: tevhidur-rububijje (Allahova jedinost u gospodarenju), koji se razumije iz riječi „Gospodar svjetova“; tevhidul-uluhijje (izdvajanje Allaha u obožavanju), koji se razumije iz riječi „Allah“ i „Samo Tebe obožavamo“; te tevhidul-esmai ves-sifat (Allahova jedinost u imenima i svojstvima), a to je potvrđivanje Allahu Uzvišenom svojstava savršenstva koja je On Sebi potvrdio i koja Mu je potvrdio Njegov Poslanik, bez poricanja, poistovjećivanja i upoređivanja.

Na to ukazuje riječ „hvala“, kao što je prethodno objašnjeno.

Sura sadrži i potvrdu poslanstva u riječima „Uputi nas na Pravi put“, jer to nije moguće bez poslanstva. Sadrži i potvrdu nagrade za djela u riječima „Vladaru Dana sudnjega“; nagrada će biti pravedna, jer „din“ znači pravednu naknadu. U njoj je potvrđen kader (Allahovo određenje), kao i činjenica da rob zaista djeluje, suprotno kaderijama i džebrijama. Štaviše, ona sadrži odgovor svim sljedbenicima novotarija u riječima „Uputi nas na Pravi put“, jer to znači spoznati istinu i postupati po njoj, a svaki novotar tome se suprotstavlja.

U suri je sadržana i iskrenost u vjeri prema Allahu Uzvišenom, u obožavanju i traženju pomoći, u riječima: „Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć tražimo.“ Neka je hvala Allahu, Gospodaru svjetova. Zabluda je stanje onoga ko je zalutao.

Tefsir imama Ibn Kesira

„Uputi nas na Pravi put.“ Većina učača uči riječ sa slovom sad. Uči se i sa slovom sin, a preneseno je i učenje sa slovom za. El-Ferra’ je rekao: „To je jezik plemena Uzra, Belkajn i Benu Kelb.“ Nakon prethodne pohvale Onoga od Koga se moli — neka je Uzvišen — prikladno je uslijediti molba, kao što je rekao: „Jedna polovina pripada Meni, a druga polovina Mom robu; Mom robu pripada ono što traži.“

To je najpotpunije stanje onoga ko moli: da najprije pohvali Onoga od Koga traži, a zatim iznese svoju potrebu, jer se tako lakše postiže ono što se traži i uspješnije dobija odgovor. Zato je Allah Uzvišeni tome uputio Svoje robove, jer je to najpotpuniji način. Ponekad se molba iznosi tako što se govori o stanju i potrebi onoga koji moli, kao što je rekao Musa, mir neka je na njega: „Gospodaru moj, zaista mi je potrebno svako dobro koje mi spustiš“ (El-Kasas, 24). Nekad se uz to prethodno opiše i Onaj Koga se moli, kao što je rekao Zun-Nun: „Nema boga osim Tebe, Slavljen neka si!

Ja sam se zaista ogriješio prema sebi“ (El-Enbija, 87). A nekad se Onaj Koga se moli samo pohvali, kao u pjesnikovim stihovima: „Da li da iznesem svoju potrebu ili mi je dovoljna tvoja stidljivost, jer tvoja je narav stidljivost? Ako te čovjek jednog dana pohvali, njemu je pohvala dovoljna, i ne mora ti svoju potrebu iznositi.“

Uputa ovdje znači usmjeravanje i omogućavanje uspjeha. Glagol „uputiti“ može biti prijelazan neposredno, kao ovdje: „Uputi nas na Pravi put“, pa se u njemu podrazumijeva značenje: nadahni nas, omogući nam, podari nam ili daj nam. Također: „I pokazali smo mu dva puta“ (El-Beled, 10), tj. pojasnili smo mu dobro i zlo. Može biti prijelazan s prijedlogom „na“, kao u riječima Uzvišenog: „Odabrao ga je i uputio na Pravi put“ (En-Nahl, 121), i: „I odvedite ih na put Džehennema“ (Es-Saffat, 23); to znači usmjeravanje i pokazivanje.

Takav je i govor Uzvišenog: „Ti, zaista, upućuješ na Pravi put“ (Eš-Šura, 52). Može biti prijelazan i s prijedlogom „ka“, kao u riječima stanovnika Dženneta: „Hvala Allahu, Koji nas je na ovo uputio“ (El-A‘raf, 43), tj. omogućio nam da do toga stignemo i učinio nas dostojnima toga.

Što se tiče Pravog puta, imam Ebu Džafer ibn Džerir rekao je: „Učenjaci tefsira jednoglasni su da je Pravi put jasan put u kojem nema krivudanja. Tako je i u jeziku svih Arapa.“ Zatim je naveo stihove Džerira ibn Atijje el-Hatfija: „Vladar vjernika je na pravom putu, iako se izvori krivudavo slijevaju.“ Ibn Džerir je rekao da je dokaza za to više nego što se može pobrojati.

Arapi zatim riječ „put“ prenose na svaki govor ili djelo koje se opisuje kao ispravno ili krivo: ispravan nazivaju pravim, a krivi krivudavim.

Tumačenja selefa i kasnijih učenjaka o Pravom putu različita su po izričaju, ali se u suštini svode na jedno: slijeđenje Allaha i Poslanika. Preneseno je da je to Allahova Knjiga. Ibn Ebi Hatim prenosi: „El-Hasan ibn Arefe nam je kazivao; Jahja ibn Jeman mi je kazivao, od Hamze ez-Zajjata, od Sa‘da, Ebu Muhtara et-Ta’ija, od sina brata el-Harisa el-A‘vera, od el-Harisa el-A‘vera, od Alije ibn Ebu Taliba, radijallahu anhu, da je rekao: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Pravi put je Allahova Knjiga.’“ Isto je prenio i Ibn Džerir preko Hamze ibn Habiba ez-Zajjata.

Ahmed i Tirmizi prenose od el-Harisa el-A‘vera, od Alije, kao merfu‘ hadis: „Ona je čvrsto Allahovo uže, mudra Opomena i Pravi put.“ Ovaj iskaz prenesen je i kao Alijina riječ bez pripisivanja Poslaniku; to je vjerovatnije, a Allah najbolje zna.

Es-Sevri prenosi od Mensura, od Ebu Vaila, od Abdullaha, da je rekao: „Pravi put je Allahova Knjiga.“ Rečeno je i da je to islam. Ed-Dahhak prenosi od Ibn Abbasa da je rekao: „Džibril je rekao Muhammedu, mir neka je na obojicu: ‘O Muhammede, reci: Uputi nas na Pravi put’, tj. uputi nas na put koji vodi, a to je Allahova vjera u kojoj nema krivudanja.“ Mejmūn ibn Mihran prenosi od Ibn Abbasa da je, govoreći o riječima „Uputi nas na Pravi put“, rekao: „To je islam.“

Ismail ibn Abdurrahman es-Suddi el-Kebir prenosi od Ebu Malika, od Ebu Saliha, od Ibn Abbasa, i od Murre el-Hemdanija, od Ibn Mesuda, kao i od nekih ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da su rekli: „Uputi nas na Pravi put znači: uputi nas na islam.“ Abdullah ibn Muhammed ibn Akil prenosi od Džabira da je rekao: „Uputi nas na Pravi put znači: islam; on je širi od prostora između neba i Zemlje.“ Ibn el-Hanefijje rekao je da je to Allahova vjera, osim koje Allah od robova ne prima nijednu drugu. Abdurrahman ibn Zejd ibn Eslem rekao je da je to islam.

U hadisu koji je imam Ahmed zabilježio u svome Musnedu stoji: „El-Hasan ibn Sevar Ebu el-Ala nam je kazivao; Lejs — misli se na ibn Sa‘da — kazivao nam je, od Muavije ibn Saliha, da mu je Abdurrahman ibn Džubejr ibn Nufejr kazivao od svoga oca, od En-Nevvasa ibn Sem‘ana, od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je rekao: ‘Allah je naveo primjer Pravog puta. S obje njegove strane nalaze se dva zida, na njima su otvorena vrata, a preko vrata spuštene zavjese. Na početku puta stoji glasnik koji poziva: „O ljudi, uđite svi na put i ne skrećite!“ A drugi glasnik poziva iznad puta.

Kada čovjek poželi otvoriti neka od tih vrata, on mu kaže: „Teško tebi, ne otvaraj ih, jer ako ih otvoriš, ući ćeš kroz njih.“ Put je islam, dva zida su Allahove granice, otvorena vrata su Allahove zabrane, glasnik na početku puta je Allahova Knjiga, a glasnik iznad puta je Allahov savjetnik u srcu svakog muslimana.’“ Tako su ga, istim lancem prenosilaca od Lejsa ibn Sa‘da, prenijeli Ibn Ebi Hatim i Ibn Džerir. Tirmizi i Nesai prenose ga od Alija ibn Hadžera, od Bekijje, od Bedira ibn Sa‘da, od Halida ibn Ma‘dana, od Džubejra ibn Nufejra, od En-Nevvasa ibn Sem‘ana.

Njegov lanac prenosilaca je vjerodostojan, a Allah najbolje zna.

Mudžahid je rekao: „Uputi nas na Pravi put“, znači: „Istina.“ Ovo je obuhvatnije i nije u suprotnosti s prethodnim tumačenjima. Ibn Ebi Hatim i Ibn Džerir prenose od Ebu Nedra Hašima ibn el-Kasima, koji je kazivao od Hamze ibn el-Mugire, od Asima el-Ahvela, od Ebu el-Alijje, da je o riječima „Uputi nas na Pravi put“ rekao: „To je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegova dvojica nasljednika poslije njega.“ Asim je rekao: „To smo spomenuli Hasanu, pa je rekao: ‘Ebu el-Alijje je rekao istinu i dao iskren savjet.’“

Sva ova tumačenja su ispravna i međusobno se podudaraju. Ko slijedi Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i povodi se za dvojicom poslije njega, Ebu Bekrom i Omerom, slijedi istinu; ko slijedi istinu, slijedi islam; ko slijedi islam, slijedi Kur’an, Allahovu Knjigu, Njegovo čvrsto uže i Pravi put. Sva ova tumačenja su, dakle, ispravna i međusobno se potvrđuju. Allahu pripada hvala.

Et-Taberani prenosi: „Muhammed ibn el-Fadl es-Sakti nam je kazivao; Ibrahim ibn Mehdi el-Misisi nam je kazivao, od Jahje ibn Zekerijje ibn Ebu Zaide, od El-A‘meša, od Ebu Vaila, od Abdullaha, da je rekao: ‘Pravi put je onaj na kojem nas je ostavio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.’“ Zato je imam Ebu Džafer ibn Džerir, Allah mu se smilovao, rekao: „Tumačenje ovog ajeta koje smatram najispravnijim jeste da se riječima ‘Uputi nas na Pravi put’ traži: omogući nam da ustrajemo u onome što si odabrao i u čemu si uspjeh podario onima kojima si blagodati darovao, u njihovim riječima i djelima.

To je Pravi put. Onaj kome je omogućeno ono što je omogućeno onima kojima je Allah darovao blagodati — vjerovjesnicima, iskrenima, šehidima i dobrima — dobio je uputu u islam, potvrđivanje poslanika, držanje za Knjigu, izvršavanje Allahovih naredbi, klonjenje Njegovih zabrana i slijeđenje puta Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i četverice pravednih halifa, kao i svakog dobrog roba. Sve je to Pravi put.“

Ako se upita: „Zašto vjernik traži uputu u svakom trenutku, u namazu i izvan njega, iako je već upućen? Zar to nije traženje onoga što već ima?“ Odgovor je: „Nije tako. Da robu nije potrebna uputa noću i danju, Allah ga ne bi uputio da je traži.

Rob je u svakom času i stanju ovisan o Allahu Uzvišenom: da ga učvrsti na uputi, učini postojanim u njoj, podari mu pronicljivost, poveća mu uputu i omogući mu da na njoj ustraje. Rob ne može sebi pribaviti ni korist ni štetu, osim onoga što Allah hoće. Zato ga je Uzvišeni uputio da Ga u svakom trenutku moli za pomoć, postojanost i uspjeh. Sretan je onaj kome Allah omogući da Ga moli, jer se Allah obavezao da će odgovoriti onome ko Ga moli, naročito onome ko je u nevolji, potreban i ovisan o Njemu u svim dijelovima noći i dana.“

Allah Uzvišeni rekao je: „O vjernici, vjerujte u Allaha, Njegovog Poslanika i Knjigu koju je objavio Svome Poslaniku, i Knjigu koju je objavio prije“ (En-Nisa, 136). On je vjernicima naredio da vjeruju, ali time se ne traži ono što već postoji; traži se učvršćenost, postojanost i ustrajnost u djelima koja vode tome. Allah najbolje zna.

Uzvišeni je naredio Svojim vjernim robovima da kažu: „Gospodaru naš, ne dopusti da naša srca skrenu nakon što si nas uputio i podari nam Svoju milost; Ti si, zaista, Onaj Koji mnogo daruje“ (Ali Imran, 8). Ebu Bekr, radijallahu anhu, učio je ovaj ajet tiho na trećem rekatu akšam-namaza nakon Fatihe. Značenje Allahovih riječi „Uputi nas na Pravi put“ jeste: učini da na njemu ustrajemo i ne skreni nas na neki drugi put. Potreba vjernikove braće za ovom molbom očita je.

Prethodno je spomenut hadis da Allah, kada rob kaže „Uputi nas na Pravi put“ do kraja sure, kaže: „Ovo pripada Mom robu, a Mom robu pripada ono što je tražio.“

Riječi „na put onih kojima si blagodati Svoje darovao“ pojašnjavaju Pravi put. Kod gramatičara je to zamjena ili pojašnjenje. A Allah najbolje zna. „Oni kojima si blagodati darovao“ spomenuti su u suri En-Nisa, u riječima Uzvišenog: „Oni koji se pokoravaju Allahu i Poslaniku bit će s onima kojima je Allah blagodati darovao: vjerovjesnicima, iskrenima, šehidima i dobrima.

A kako su oni divni drugovi! To je Allahova dobrota, a Allah je dovoljan kao Sveznajući“ (En-Nisa, 69–70). Ed-Dahhak prenosi od Ibn Abbasa: „Put onih kojima si blagodati darovao, zbog njihove pokornosti Tebi i ibadeta — među Tvojim melekima, vjerovjesnicima, iskrenima, šehidima i dobrima“, što je slično riječima Uzvišenog: „Oni koji se pokoravaju Allahu i Poslaniku bit će s onima kojima je Allah blagodati darovao…“ Er-Rebi‘ ibn Enes prenosi od Ebu Džafera da je rekao: „To su vjerovjesnici.“ Ibn Džurejdž prenosi od Ibn Abbasa da su to vjernici; tako je rekao i Mudžahid.

Veki‘ je rekao: „To su muslimani.“ Abdurrahman ibn Zejd ibn Eslem rekao je: „To su Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, i oni koji su s njim.“ Prethodno tumačenje od Ibn Abbasa općenitije je i obuhvatnije, a Allah najbolje zna.

Uzvišene riječi „a ne na put onih na koje si se rasrdio, niti onih koji su zalutali“ znače: uputi nas na Pravi put, put onih kojima si blagodati darovao, koje smo prethodno opisali — onih koji su upućeni, postojani i pokorni Allahu i Njegovim poslanicima, koji izvršavaju Njegove naredbe i klone se Njegovih zabrana i opomena. Ne na put onih na koje se rasrdio, čije su se želje izopačile: spoznali su istinu, ali su od nje odstupili; niti na put zalutalih, koji nemaju znanja pa lutaju u zabludi i ne nalaze put do istine.

Riječ „niti“ ponovljena je kako bi se ukazalo na postojanje dva iskvarena puta: puteva Jevreja i kršćana. Neki gramatičari su tvrdili da je riječ „ne“ ovdje izuzimanje, pa bi izuzetak bio prekinut, jer oni nisu među onima kojima su darovane blagodati. Međutim, ispravnije je ono što smo naveli, na šta upućuje pjesnikov stih: „Kao da si jedna od deva Benu Ukajša, koja zvecka lancem kod nogu.“ Značenje je: kao da si deva među devama Benu Ukajša; izostavljen je opisivani pojam, a navedena je samo osobina.

Isto tako, riječi „a ne onih na koje si se rasrdio“ znače: a ne put onih na koje si se rasrdio. Izostavljen je prvi član genitivne veze, a naveden drugi, što se razumije iz konteksta: „Uputi nas na Pravi put, put onih kojima si blagodati darovao“, a zatim: „a ne onih na koje si se rasrdio“. Neki su tvrdili da je riječ „niti“ u „niti onih koji su zalutali“ suvišna, pa bi značenje bilo: „ne onih na koje si se rasrdio i onih koji su zalutali“. Kao dokaz naveli su stih el-Adždžadža: „U bunaru koji nije hūr on je putovao, a da nije ni znao“, tvrdeći da znači „u bunaru hūr“. Ispravno je ono što smo prethodno naveli.

Zato je Ebu Ubejd el-Kasim ibn Selam u svojoj knjizi „Fadailul-Kur’an“ prenio od Ebu Muavije, od El-A‘meša, od Ibrahima, od El-Esveda, od Omera ibn el-Hattaba, radijallahu anhu, da je učio: „Ne onih na koje si se rasrdio, niti onih koji su zalutali.“ Lanac prenosilaca je vjerodostojan, a to se smatra njegovim pojašnjavajućim učenjem. Ono potvrđuje da je riječ „niti“ uvedena da bi se naglasilo nijekanje i razdvojila dva puta, kako bi se klonili oba. Put vjernika obuhvata znanje o istini i postupanje po njoj.

Jevrejima je nedostajalo djelovanje, a kršćanima znanje. Zato se srdžba povezuje s Jevrejima, a zabluda s kršćanima: ko zna, ali napusti istinu, zaslužuje srdžbu, za razliku od onoga ko ne zna. Kršćani su nešto namjeravali, ali nisu znali put do toga jer nisu postupili ispravno, odnosno nisu slijedili istinskog Poslanika, pa su zalutali. I Jevreji i kršćani zalutali su i zaslužili srdžbu, ali je srdžba posebno svojstvo Jevreja, a zabluda posebno svojstvo kršćana. Na to ukazuju hadisi i predaje.

Imam Ahmed kaže: „Muhammed ibn Džafer nam je kazivao; Šu‘be nam je kazivao: čuo sam Simaka ibn Harba kako govori: čuo sam Abada ibn Hubejša da prenosi od Adijja ibn Hatima: ‘Konjica Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, došla je i zarobila moju tetku i neke ljude. Kada su ih doveli Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, stali su pred njega. Ona je rekla: „Allahov Poslaniče, čovjek koji me je doveo je otišao, a djeca su mi daleko; ja sam stara i nemoćna za služenje, pa mi učini dobro, Allah tebe dobrim nagradio.“ On je upitao: „Ko te je doveo?“

Rekla je: „Adijj ibn Hatim.“ On reče: „Onaj koji je pobjegao od Allaha i Njegovog Poslanika?“ Zatim joj je učinio dobro. Kada se vratila, a jedan čovjek je bio uz mene — činilo se da je to Alija — rekao mi je: „Zatraži od njega jahalicu.“

Zatražila je, pa joj je naredio da joj se da. Zatim je došla k meni i rekla: „Učinio je nešto što tvoj otac ne bi učinio. Njega je posjetio taj i taj, pa je dobio ono što mu je trebalo; posjetio ga je i taj i taj, pa je dobio ono što mu je trebalo.“ Otišao sam mu i zatekao ženu i djecu, ili dijete, blizu njega.

Shvatio sam da on nije ni kralj Kisre ni Cezar. Rekao mi je: „Adijje, šta te sprečava da kažeš: ‘Nema boga osim Allaha’? Ima li boga osim Allaha?“ Rekao sam: „Ništa.“ Zatim je rekao: „Šta te sprečava da kažeš: ‘Allah je najveći’?

Ima li išta veće od Allaha Uzvišenog?“ Rekao sam: „Ništa.“ Onda sam primio islam. Vidio sam da mu je lice zasjalo od radosti. Zatim je rekao: ‘Oni na koje se rasrdio su Jevreji, a oni koji su zalutali su kršćani.’““ Hadis je zabilježio i Tirmizi od Simaka ibn Harba i rekao: „Hadis je hasen-garib; poznajemo ga samo preko njega.“

Kažem: Prenio ga je i Hammad ibn Seleme od Simaka, od Merijja ibn Katrijja, od Adijja ibn Hatima, koji je rekao: „Pitao sam Allahovog Poslanika o riječima Allaha: ‘ne onih na koje si se rasrdio’. Rekao je: ‘To su Jevreji.’ A o riječima ‘niti onih koji su zalutali’ rekao je: ‘To su kršćani, oni su zalutali.’“ Također ga je prenio Sufjan ibn Ujejne od Ismaila ibn Ebu Halida, od Ša‘bija, od Adijja ibn Hatima.

Adijjev hadis prenesen je različitim putevima i s mnogo različitih izričaja; njihovo navođenje predugo bi trajalo.

Abdurrezzak prenosi: „Ma‘mer nam je kazivao od Budejla el-Ukajlija, koji mi je kazivao da mu je Abdullah ibn Šekik ispričao kako mu je prenio čovjek koji je čuo Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, dok je bio u Vadil-Kura i jahao konja. Jedan čovjek iz plemena Benu Kajn ga je upitao: ‘Allahov Poslaniče, ko su oni?’ Odgovorio je: ‘Oni na koje se rasrdio’ — i pokazao na Jevreje — ‘a oni koji su zalutali su kršćani.’“ Džeriri, Urve i Halid el-Hazza’ prenijeli su hadis od Abdullaha ibn Šekika, ali bez navođenja onoga ko je čuo Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.

U Urvinoj predaji imenovan je Abdullah ibn Omer; a Allah najbolje zna. Ibn Merdivejh prenosi od Ibrahima ibn Tahmana, od Budejla ibn Mej sere, od Abdullaha ibn Šekika, od Ebu Zerra, da je rekao: „Pitao sam Allahovog Poslanika o onima na koje se rasrdio. Rekao je: ‘Jevreji.’ Upitao sam o onima koji su zalutali, a on je rekao: ‘Kršćani.’“

Es-Suddi prenosi od Ebu Malika, od Ebu Saliha, od Ibn Abbasa, i od Murre el-Hemdanija, od Ibn Mesuda, kao i od nekih ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da su riječi „ne onih na koje si se rasrdio“ označavale Jevreje, a riječi „niti onih koji su zalutali“ kršćane. Tako su rekli i Ed-Dahhak, Ibn Džurejdž od Ibn Abbasa, Er-Rebi‘ ibn Enes, Abdurrahman ibn Zejd ibn Eslem i drugi. Ibn Ebi Hatim je rekao: „Ne znam da se među mufessirima iko razilazi u tome.“

Dokaz za riječi ovih imama da su Jevreji oni na koje se Allah rasrdio, a kršćani oni koji su zalutali, jeste prethodno navedeni hadis, kao i riječi Uzvišenog kada se obraća sinovima Israilovim u suri El-Bekare: „Jadno je ono za šta su prodali svoje duše: da ne vjeruju u ono što Allah objavljuje, iz zavisti što Allah od Svoje dobrote objavu spušta kome hoće od Svojih robova. Tako su zaslužili srdžbu za srdžbom, a nevjernike čeka ponižavajuća kazna“ (El-Bekare, 90). A u suri El-Maide kaže: „Hoćete li da vam kažem ko će kod Allaha imati još goru kaznu od toga?

Oni koje je Allah prokleo i na koje se rasrdio, i od kojih je majmune i svinje učinio, i koji su taguta obožavali; oni su u najgorem položaju i najviše su zalutali s Pravog puta“ (El-Maide, 60). Uzvišeni također kaže: „Prokleti su oni koji nisu vjerovali od sinova Israilovih jezikom Davuda i Isaa, sina Merjeminog, zato što su bili neposlušni i uvijek granice zla prelazili; jedni druge nisu odvraćali od ružnih postupaka koje su činili. Ružno li je to što su radili!“ (El-Maide, 78–79).

U životopisu Vjerovjesnika prenosi se o Zejdu ibn Amru ibn Nufejlu da je, kada je s grupom svojih prijatelja otišao u Šam tražeći pravu vjeru, upitao Jevreje. Oni su mu rekli: „Ne možeš pristupiti našoj vjeri dok ne uzmeš svoj dio Allahove srdžbe.“ On je odgovorio: „Od Allahove srdžbe upravo bježim.“ Kršćani su mu rekli: „Ne možeš pristupiti našoj vjeri dok ne uzmeš svoj dio Allahove srdžbe.“

Odgovorio je: „To ne mogu podnijeti.“ Ostao je pri svojoj iskonskoj vjeri, klonio se obožavanja kipova i vjere mnogobožaca, ali nije pristupio ni Jevrejima ni kršćanima. Njegovi prijatelji su, međutim, postali kršćani i prihvatili kršćansku vjeru, jer su je tada smatrali bližom istini od jevrejske. Među njima je bio Vereka ibn Nevfel.

Kada je Allah poslao Svoga Vjerovjesnika, uputio ga je njime, pa je povjerovao u objavu koju je zatekao. Allah bio zadovoljan njime.

Pitanje: Ispravnije mišljenje učenjaka jeste da se oprašta neprecizno razlikovanje između slova dad i za, jer su im mjesta izgovora blizu. Dad se izgovara s početka bočne strane jezika i dijela uz kutnjake, a za vrhom jezika i vrhovima gornjih sjekutića. Oba su zvučna, frikativna i emfatična slova, pa se zbog svega toga onome ko ne razlikuje njihov izgovor oprašta da jedno upotrijebi umjesto drugog. Allah najbolje zna.

Što se tiče hadisa: „Ja sam najrječitiji od onih koji izgovaraju slovo dad“, on nema osnove; a Allah najbolje zna.

Ova časna sura, koja ima sedam ajeta, obuhvata hvalu Allahu, Njegovo veličanje i pohvalu spominjanjem Njegovih lijepih imena koja podrazumijevaju Njegova uzvišena svojstva; spominjanje povratka i Dana sudnjega; upućivanje robova da mole Allaha i da Mu se ponizno obraćaju, odričući se vlastite snage i moći; upućivanje da iskreno samo Njega obožavaju i da Ga priznaju jedinim Bogom, neka je Uzvišen, te da Ga smatraju čistim od sudruga, ravnog ili sličnog.

Sura ih upućuje da od Njega traže uputu na Pravi put, ispravnu vjeru, i da im podari postojanost na njoj, sve dok zahvaljujući tome ne pređu osjetljivi most na Sudnjem danu, koji vodi u bašče blaženstva, blizu vjerovjesnika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi. Ona podstiče na dobra djela kako bi bili s onima koji ih čine na Sudnjem danu, a upozorava na puteve neistine kako ne bi bili proživljeni s onima koji njima idu — onima na koje se Allah rasrdio i onima koji su zalutali.

Lijepo je to što se blagodat pripisuje Allahu u riječima „onih kojima si blagodati Svoje darovao“, dok je čin srdžbe u riječima „onih na koje se rasrdio“ izražen bez navođenja počinioca, iako je Allah zaista Onaj Koji se rasrdio, kao što Uzvišeni kaže: „Zar nisi vidio one koji se druže s narodom na koji se Allah rasrdio?“ (El-Mudžadela, 14).

Isto tako, zabluda se pripisuje onima koji su zalutali, iako ih je Allah, Svojim određenjem, u zabludi ostavio, kao što Uzvišeni kaže: „Koga Allah uputi, on je upućen, a koga u zabludu ostavi, ti mu nećeš naći zaštitnika koji će ga na Pravi put uputiti“ (El-Kehf, 17); i: „Koga Allah u zabludu ostavi, njemu nema vodiča“ (El-A‘raf, 186). Ima i drugih ajeta koji ukazuju da samo On daje uputu i ostavlja u zabludi. To nije kako govore kaderije i oni koji slijede njihov put, da robovi sami biraju i čine to. Oni za svoju novotariju koriste manje jasne ajete iz Kur’ana, a ostavljaju one koji ih izričito pobijaju.

Takvo je stanje zalutalih i onih koji su skrenuli. U vjerodostojnom hadisu stoji: „Kada vidite one koji slijede ono što je u njemu manje jasno, to su oni koje je Allah imenovao, pa ih se čuvajte.“ Riječ je o ajetu: „A oni čija su srca pokvarena slijede ono što je manje jasno u njemu“ (Ali Imran, 7). Hvala Allahu, nijedan novotar nema valjan dokaz iz Kur’ana, jer je Kur’an objavljen da razdvoji istinu od neistine i jasno odijeli uputu od zablude.

U njemu nema proturječnosti ni nesklada, jer je objavljen od Allaha, Mudrog i Hvaljenog.

Lijepo je da onaj ko prouči Fatihu nakon nje kaže: „Amin.“ Kaže se i „Amin“ s kratkim samoglasnikom; znači: „Allahu, usliši.“ Dokaz za to je predaja koju prenose imam Ahmed, Ebu Davud i Tirmizi od Va’il ibn Hudžra: „Čuo sam Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kako uči: ‘ne onih na koje si se rasrdio, niti onih koji su zalutali’, pa je rekao: ‘Amin’, produžujući glas.“ U predaji Ebu Davuda stoji: „Podigao je glas izgovarajući je.“

Tirmizi je rekao: „Ovaj hadis je hasen.“ Prenosi se i od Alije, Ibn Mesuda i drugih. Ebu Hurejre je rekao: „Kada bi Allahov Poslanik proučio ‘ne onih na koje si se rasrdio, niti onih koji su zalutali’, rekao bi ‘Amin’, tako da bi ga čuo onaj ko je bio blizu u prvom safu.“ Bilježe Ebu Davud i Ibn Madže, a dodatak kod njih glasi: „Toliko bi se čuo da bi džamija odjekivala.“

Prenosi ga i Darekutni, koji je rekao: „Lanac prenosilaca je hasen.“ Bilal je rekao: „Allahov Poslaniče, nemoj me preteći s ‘Amin’.“ Bilježi Ebu Davud.

Ebu Nasr el-Kušejri prenosi od Hasana i Džafera es-Sadika da su izgovarali naglašeni mim u riječi „Amin“, kao u izrazu „Aminel-bejtil-haram“ (El-Maide, 2). Naši učenjaci i drugi rekli su: preporučeno je da to izgovori i onaj ko nije u namazu, a naročito klanjač, bilo da klanja sam, kao imam ili za imamom, i u svim stanjima. U vjerodostojnim zbirkama Buharije i Muslima prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kada imam kaže ‘Amin’, recite i vi ‘Amin’.

Onaj čije se izgovaranje ‘Amin’ podudari s izgovaranjem meleka bit će mu oprošteni prethodni grijesi.“ Muslim bilježi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kada neko od vas u namazu kaže ‘Amin’, a meleki na nebu kažu ‘Amin’, pa se jedno podudari s drugim, bit će mu oprošteni prethodni grijesi.“ U Sahihu Muslima od Ebu Muse prenosi se kao merfu‘ hadis: „Kada imam kaže ‘niti onih koji su zalutali’, recite: ‘Amin’; Allah će vam uslišiti.“ Džuvejbir prenosi od Ed-Dahhaka, od Ibn Abbasa, da je rekao: „Upitao sam: ‘Allahov Poslaniče, šta znači Amin?’

Odgovorio je: ‘Gospodaru, učini to.’“ El-Dževheri je rekao da „Amin“ znači: „Neka tako bude.“ Tirmizi kaže da znači: „Nemoj nas razočarati u našoj nadi.“ Većina učenjaka kaže da znači: „Allahu, usliši našu molbu.“ El-Kurtubi prenosi od Mudžahida, Džafera es-Sadika i Hilala ibn Kejsana da je „Amin“ jedno od Allahovih imena.

Prenosi se to i od Ibn Abbasa kao merfu‘ hadis, ali nije vjerodostojno; tako je rekao Ebu Bekr ibn el-Arebi el-Maliki.

Malikovi sljedbenici kažu da imam ne izgovara „Amin“, a da je izgovara onaj ko klanja za njim, pozivajući se na predaju koju Malik prenosi od Sumajja, od Ebu Saliha, od Ebu Hurejre, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kada imam kaže ‘niti onih koji su zalutali’, recite ‘Amin’…“ Oslanjaju se i na hadis Ebu Muse: „Kada prouči ‘niti onih koji su zalutali’, recite ‘Amin’.“ Već smo naveli hadis koji se nalazi kod Buharije i Muslima: „Kada imam kaže ‘Amin’, recite i vi ‘Amin’.“

Također je preneseno da bi Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, izgovarao „Amin“ nakon što prouči „ne onih na koje si se rasrdio, niti onih koji su zalutali“.

Naši učenjaci razilaze se o tome da li muktedija glasno izgovara „Amin“ u namazu u kojem se uči naglas. Ukratko: ako imam zaboravi izgovoriti „Amin“, muktedija je izgovara naglas, bez razilaženja. Ako imam izgovori „Amin“ naglas, prema kasnijem mišljenju muktedija je ne izgovara naglas. To je mišljenje Ebu Hanife i jedno od Malikovih mišljenja, jer je „Amin“ zikr, pa se ne izgovara naglas, kao ni ostali zikrovi u namazu.

Prema ranijem mišljenju, izgovara se naglas; tako smatra imam Ahmed ibn Hanbel i drugo Malikovo mišljenje, kao što je prethodno spomenuto: „toliko bi se čuo da bi džamija odjekivala.“ Postoji i treće mišljenje: ako je džamija mala, muktedija ne izgovara naglas, jer čuje učenje imama; a ako je velika, izgovara naglas kako bi se njegovo „Amin“ čulo i u udaljenim dijelovima džamije. Allah najbolje zna.

Imam Ahmed prenosi u svom Musnedu od Aiše, radijallahu anha, da su pred Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuti Jevreji, pa je rekao: „Oni nam ne zavide ni na čemu kao što nam zavide na džumi koju nam je Allah dao, a oni su za nju ostali bez upute; na kibli na koju nas je Allah uputio, a oni su za nju ostali bez upute; i na našem izgovaranju ‘Amin’ iza imama.“ Hadis bilježi i Ibn Madže, s tekstom: „Jevreji vam ni na čemu ne zavide kao na selamu i izgovaranju ‘Amin’.“

Ibn Madže bilježi od Ibn Abbasa da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Jevreji vam ni na čemu ne zavide kao na izgovaranju ‘Amin’; zato je često izgovarajte.“ U lancu prenosilaca je Talha ibn Amr, koji je slab. Ibn Merdivejh prenosi od Ebu Hurejre da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Amin je pečat Gospodara svjetova na Njegovim vjernim robovima.“ Od Enesa se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Dato mi je ‘Amin’ u namazu i prilikom dove, a nikome prije mene nije dato, osim što je dato Musau: Musa je molio, a Harun izgovarao ‘Amin’.

Zato završavajte dovu s ‘Amin’, jer će vam je Allah uslišiti.“ Kažem: Neki su iz ovog ajeta izveli dokaz za to, a to su Allahove riječi: „Musa reče: ‘Gospodaru naš, Ti si dao faraonu i njegovim glavešinama ukrase i imetke u životu na ovom svijetu, Gospodaru naš, da bi odvraćali s Tvoga puta. Gospodaru naš, uništi njihova imetka i stvrdni njihova srca, pa neka ne vjeruju dok ne vide bolnu kaznu.’ On reče: ‘Uslišena je vaša molba; zato ustrajte i nikako ne slijedite put onih koji ne znaju’“ (Junus, 88–89).

Dova je pripisana samo Musau, ali iz konteksta se vidi da je Harun izgovorio „Amin“, pa je time zauzeo položaj onoga ko je molio, zbog Allahovih riječi: „Uslišena je vaša molba.“ To ukazuje da onaj ko izgovori „Amin“ na nečiju dovu biva kao da ju je i sam izrekao. Zato su neki rekli da muktedija ne uči, jer njegovo izgovaranje „Amin“ nakon učenja Fatihe predstavlja samo učenje. U hadisu stoji: „Onaj ko ima imama, imamovo učenje je i njegovo učenje.“

Bilal je govorio: „Nemoj me preteći s ‘Amin’.“ Ovaj zaključak ukazuje da muktedija ne uči u namazu u kojem imam uči naglas. A Allah najbolje zna.

Zato Ibn Merdivejh prenosi: „Ahmed ibn el-Hasan nam je kazivao; Abdullah ibn Muhammed ibn Selam nam je kazivao; Ishak ibn Ibrahim nam je kazivao; Džerir nam je kazivao od Lejsa ibn Ebu Sulejma, od Ka‘ba, od Ebu Hurejre, koji je rekao: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Kada imam prouči „ne onih na koje si se rasrdio, niti onih koji su zalutali“ i kaže „Amin“, pa se „Amin“ stanovnika Zemlje podudari s „Amin“ stanovnika neba, Allah će oprostiti robu njegove prethodne grijehe. A primjer onoga ko ne kaže „Amin“ jeste primjer čovjeka koji ide u pohod s grupom ljudi.

Oni izvlače žrijeb, njihove strijele izlaze, a njegova strijela ne izađe. On kaže: „Zašto moja strijela nije izašla?“ Odgovore mu: „Zato što nisi rekao ‘Amin’.“’“

Tefsir el-Begavija

Riječi Uzvišenog: „Uputi nas na Pravi put.“ „Uputi nas“ znači: usmjeri nas. Alija i Ubejj ibn Ka‘b rekli su: „Učvrsti nas“, kao što se čovjeku koji stoji kaže: „Stoj dok se ne vratim“, tj. ostani u stanju u kojem jesi. Vjernici upućuju ovu dovu iako su već na uputi: ona znači da ih Allah učvrsti i da traže još više upute, jer Allahove blagodati i upute nemaju kraja, prema vjerovanju ehli-sunneta.

„Put“ se izgovara i „sirāt“ sa slovom sin; taj izgovor prenio Uvejs od Ja‘kuba, a to je izvorni oblik riječi. Nazvan je sirāt jer guta putnike. Izgovara se i sa slovom za, a Hamza ga uči glasom između zā’a i zāya. Sve su to ispravni jezički oblici.

Većina učača odabire izgovor sa sad, jer odgovara pisanju u mushafu. Ibn Abbas i Džabir, radijallahu anhuma, rekli su: „Pravi put je islam.“ Tako je rekao i Mukatilu. Ibn Mesud, radijallahu anhu, rekao je: „To je Kur’an.“

Od Alije, radijallahu anhu, preneseno je kao merfu‘ hadis: „Pravi put je Allahova Knjiga.“ Seid ibn Džubejr, radijallahu anhu, rekao je: „To je put u Džennet.“ Sehl ibn Abdullah rekao je: „To je put sunneta i džemata.“ Bekr ibn Abdullah el-Muzeni rekao je: „To je put Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.“

Ebu el-Alijje i Hasan rekli su: „To su Allahov Poslanik, njegova porodica i njegova dvojica ashaba.“ U jeziku ta riječ izvorno znači jasan put.

Riječi Uzvišenog: „na put onih kojima si blagodati Svoje darovao“, tj. onih kojima si darovao uputu i omogućio uspjeh. Ikrime je rekao: „Darovao si im postojanost u vjerovanju i ispravnost; to su vjerovjesnici, mir neka je na njih.“ Rečeno je da su to svi koje je Allah učvrstio u vjerovanju, od vjerovjesnika i vjernika, a njih je Allah Uzvišeni spomenuo u riječima: „Oni će biti s onima kojima je Allah blagodati darovao: vjerovjesnicima…“ Ibn Abbas je rekao: „To su sljedbenici Musaa i Isaa, mir neka je na njih, prije nego što su izmijenili svoju vjeru.“

Abdurrahman ibn Zejd rekao je: „To su Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, i oni koji su s njim.“ Ebu el-Alijje rekao je: „To su porodica Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Bekr i Omer, radijallahu anhuma, i njegovi ukućani.“ Šehr ibn Havšeb rekao je: „To su ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegova porodica.“ Hamza je učio zamjenice „alejhim“, „ledeјhim“ i „ilejhim“ s dammom na slovu ha.

Ja‘kub uči s dammom svako ha kojem prethodi sakin j, u dvojini i množini, osim izraza „između njihovih ruku i nogu“. Ostali uče s kesrom. Onaj ko uči s dammom vraća ga na izvorni oblik, jer se ha izgovara s dammom kada stoji samostalno; onaj ko uči s kesrom to čini zbog prethodnog sakina j, a kesra je srodna slovu j. Ibn Kesir i Ebu Džafer izgovaraju mim množine produženo u vezanom čitanju, ako iza njega ne slijedi sakin; ako slijedi sakin, ne produžuju.

Nafi‘ ima mogućnost izbora. Verš izgovara mim s dammom prije hamzetul-kat‘a. Kada iza nje slijedi hamzetul-vasl, a prije zamjenice ha je kesra ili sakin j, Hamza i Kisai izgovaraju ha i mim s dammom, a Ebu Amr ih izgovara s kesrom. Ja‘kub tako čini kada prethodno slovo ima kesru.

Ostali uče mim s dammom, a ha s kesrom zbog prethodnog slova j ili kesre, dok se mim izgovara s dammom prema izvornom obliku.

Riječi Uzvišenog „a ne onih na koje si se rasrdio“ znače: ne put onih na koje si se rasrdio. Srdžba je htijenje da se kazne grješnici. Allahova srdžba ne obuhvata grješne vjernike; ona se odnosi samo na nevjernike. „Niti onih koji su zalutali“, tj. onih koji su zalutali s upute.

Najteži oblik zablude jeste propast i nestanak. Kaže se: „Voda je nestala u mlijeku“, kada je iščezla i izgubila se. Riječ „gajr“ ovdje ima značenje negacije, a riječ „la“ značenje riječi „gajr“, zbog čega je dozvoljeno vezivanje, kao kada se kaže: „Taj i taj nije ni dobročinitelj ni plemenit čovjek.“ Kada „gajr“ znači „osim“, nije dozvoljeno vezati je s riječju „la“, pa se ne kaže: „Kod mene je osim Abdullaha niti Zejd.“

Omer ibn el-Hattab, radijallahu anhu, učio je: „Put onih kojima si blagodati darovao, ne onih na koje si se rasrdio, niti onih koji su zalutali.“ Rečeno je da su oni na koje se rasrdio Jevreji, a oni koji su zalutali kršćani. Allah je Jevreje opisao kao one na koje se rasrdio: „One koje je prokleo i na koje se rasrdio“ (El-Maide, 60), a kršćane kao one koji su zalutali: „I ne slijedite prohtjeve naroda koji je ranije zalutao“ (El-Maide, 77). Sehl ibn Abdullah rekao je: „Ne oni na koje se rasrdio zbog novotarija i ne oni koji su zalutali sa sunneta.“

Prema sunnetu, onaj ko završi učenje Fatihe treba nakon kratke pauze odvojene od sure reći „Amin“. Izgovara se s kratkim samoglasnikom, a gramatičari dopuštaju i produženi i skraćeni izgovor. Značenje je: „Allahu, usliši i primi.“ Ibn Abbas i Katade rekli su: „Znači: ‘Neka tako bude.’“

Mudžahid je rekao: „To je jedno od Allahovih imena.“ Rečeno je i da je pečat dove. Također je rečeno da je to Allahov pečat na Njegovim robovima, kojim od njih otklanja nedaće, kao što pečat na knjizi štiti od kvarenja i otkrivanja njenog sadržaja.

Imam Ebu Ali el-Husejn ibn Muhammed el-Kadi i Ebu Hamid Ahmed ibn Abdullah es-Salihi kazali su nam, rekavši: Ebu Bekr Ahmed ibn Hasan el-Hajri kazivao nam je, rekavši: Ebu Ali Muhammed ibn Ahmed ibn Muhammed ibn Makil el-Mejdani kazivao nam je, rekavši: Muhammed ibn Jahja kazivao nam je, rekavši: Abdurrezzak nam je kazivao, od Ma‘mera, od ez-Zuhrija, od Ibn el-Musejjiba, od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kada imam kaže: ‘ne onih na koje si se rasrdio, niti onih koji su zalutali’, recite: ‘Amin’. Meleki izgovaraju ‘Amin’, a izgovara ga i imam.

Onome čije se izgovaranje ‘Amin’ podudari s izgovaranjem meleka bit će oprošteni prethodni grijesi.“ Vjerodostojno je.