Milost i ispravno usmjerenje

Tefsir šejha Abdurrahmana es-Sa’dija

Zatim je ukratko spomenuo njihovu priču, a potom ju je detaljno izložio, rekavši: „Kada su se mladići sklonili u pećinu“, to jest, mladići su se sklonili u pećinu želeći da se zaštite i sačuvaju od iskušenja kojem ih je izlagao njihov narod. „Pa su rekli: ‘Gospodaru naš, podari nam milost od Sebe’“, odnosno, podari nam milost kojom ćeš nas učvrstiti, sačuvati od zla i uputiti ka dobru. „I pripremi nam ispravno rješenje u našem postupku“, to jest, olakšaj nam svaki put koji vodi ispravnosti i popravi stanje naše vjere i dunjaluka.

Tako su spojili trud i bijeg od iskušenja, sklonivši se na mjesto gdje su se mogli sakriti, s poniznim obraćanjem Allahu i molbom da im olakša njihovu stvar. Nisu se oslanjali ni na sebe ni na stvorenja, pa je Allah uslišao njihovu dovu.

Tefsir imama Ibn Kesira

Riječi Uzvišenog: „Kada su se mladići sklonili u pećinu, pa rekli: ‘Gospodaru naš, podari nam milost od Sebe i pripremi nam ispravno rješenje u našem postupku’“ znače da Uzvišeni izvještava o tim mladićima koji su pobjegli od svog naroda sa svojom vjerom, da ih ovaj ne bi odvratio od nje. Pobjegli su i sklonili se u pećinu u planini kako bi se sakrili od svog naroda. Kada su ušli, zamolili su Uzvišenog Allaha za milost i blagost prema njima, rekavši: „Gospodaru naš, podari nam milost od Sebe“, to jest: podari nam od Sebe milost kojom ćeš nam se smilovati i sakriti nas od našeg naroda.

„I pripremi nam ispravno rješenje u našem postupku“, odnosno, odredi da se ova naša stvar završi ispravno; učini da naš ishod bude ispravan, kao što se navodi u hadisu: „Šta god nam odrediš, učini da ishod toga bude ispravan.“ U Musnedu se, u hadisu Busra ibn Ebi Ertata, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio dovu: „Allahu, podari nam lijep ishod u svim našim stvarima i sačuvaj nas poniženja na dunjaluku i kazne na ahiretu.“

Tefsir el-Begavija

Zatim je Allah spomenuo priču o stanovnicima pećine: „Kada su se mladići sklonili u pećinu“, to jest, otišli su u nju. Različito se govorilo o tome zašto su se sklonili u pećinu.

Muhammed ibn Ishak ibn Jesar rekao je: „Stanje sljedbenika Indžila se izmijenilo, grijesi su među njima postali veliki, a vladari su postali nasilni, sve dok nisu počeli obožavati kipove i prinositi žrtve idolima. Među njima je još bilo onih koji su se držali vjere Mesihove, ustrajavali u obožavanju Allaha i Njegovoj jednoći. Jedan od njihovih vladara koji je to činio bio je rimski kralj po imenu Dekjanus. Obožavao je kipove, prinosio žrtve idolima i ubijao one koji su mu se protivili.

Odlazio je u rimska naselja i ni u jednom naselju u koje bi došao nije ostavljao nikoga, a da ga ne iskuša: tražio je od njega da obožava kipove i prinosi žrtve idolima ili bi ga ubio. Zatim je došao u grad stanovnika pećine, a to je Efes. Kada je stigao, vjernicima je to teško palo, pa su se od njega skrivali i pobjegli na sve strane.

Kada je Dekjanus došao u taj grad, naredio je da se vjernici pronađu i okupe pred njim. Među nevjernicima iz grada odabrao je stražare koji su ih tražili po njihovim skrovištima i dovodili pred Dekjanusa. On bi im ponudio da biraju između smrti i obožavanja kipova te prinošenja žrtava idolima. Neki su se opredijelili za život, a neki su odbili obožavati bilo koga mimo Allaha, pa su bili ubijeni.

Kada su oni čvrsti u vjeri u Allaha to vidjeli, počeli su se predavati mučenju i smrti. Ubijali su ih i odsijecali im dijelove tijela, a zatim bi odsječene dijelove vješali na gradske zidine, oko grada i na svim njegovim kapijama, tako da je iskušenje postalo veliko.

Kada su mladići to vidjeli, veoma su se ražalostili. Ustali su i posvetili se namazu, postu, sadaki, slavljenju Allaha i dovi. Bili su ugledni Rimljani, njih osmorica. Plakali su, ponizno se obraćali Allahu i govorili: ‘Gospodar naš je Gospodar nebesa i Zemlje!

Mi se, mimo Njega, nećemo moliti nijednom drugom bogu, jer bismo tada zaista govorili ono što je pretjerano. Gospodaru, otkloni ovo iskušenje od Svojih vjernih robova i ukloni od njih ovu nevolju, kako bi mogli javno obožavati Tebe.’

Dok su bili u takvom stanju, ušli su u svoju bogomolju. Stražari su ih zatekli kako ničice padaju na lice, plaču i ponizno se mole Allahu. Upitali su ih: ‘Šta vas je spriječilo da se odazovete kraljevoj naredbi? Pođite s nama k njemu.’

Izašli su, a stražari su o njima obavijestili Dekjanusa, rekavši: ‘Okupljaš ljude da prinose žrtve tvojim božanstvima, a ovi mladići iz uglednih porodica ismijavaju te i ne pokoravaju ti se!’

Kada je to čuo, poslao je po njih. Doveli su ih pred njega; oči su im bile pune suza, a lica prekrivena prašinom. Rekao im je: ‘Šta vas je spriječilo da prisustvujete prinošenju žrtava našim božanstvima koja se obožavaju na Zemlji i da se povedete za uglednicima svoga grada? Birajte: ili ćete prinositi žrtve našim božanstvima ili ću vas ubiti.’

Maksilmina, najstariji među njima, rekao je: ‘Mi imamo Boga čija veličina ispunjava nebesa i Zemlju. Nikada se nećemo moliti drugom bogu mimo Njega. Njemu pripada hvala, veličanje i slavljenje, iskreno iz naših duša, zauvijek. Njega obožavamo i od Njega tražimo spas i dobro.

A idole nikada nećemo obožavati. Učini s nama šta god želiš.’ Maksilminini drugovi rekli su Dekjanusu isto što i Maksilmina.

Kada su to rekli, naredio je da im se skine odjeća uglednika koju su nosili, a zatim je rekao: ‘Pozabavit ću se vama i izvršiti kaznu kojom sam vam zaprijetio. Jedino što vas ne kažnjavam odmah jeste to što vidim da ste mladi i još neiskusni. Ne želim da vas uništim prije nego što vam dam rok, kako biste razmislili i vratili se pameti.’ Zatim je naredio da im se skinu ukrasi od zlata i srebra koje su nosili, pa da ih izvedu.

Dekjanus je otišao u drugi grad, nedaleko od njihovog, radi nekog posla. Kada su mladići vidjeli da je otišao, požurili su da odu prije njegova povratka. Bojali su se da će ih se sjetiti kada se vrati u njihov grad. Dogovorili su se da svaki uzme nešto novca iz kuće svog oca, da dio udijele kao sadaku, a ostatkom se opskrbe.

Zatim su odlučili da odu u pećinu blizu grada, u planini koja se zvala Benđlus, da ondje ostanu i obožavaju Allaha. Kada se Dekjanus vrati, doći će pred njega i neka učini s njima šta hoće.

Kada su se tako dogovorili, svaki mladić je otišao u kuću svog oca, uzeo novac, dio podijelio kao sadaku, a ostatak ponio. Krenuli su, a za njima je pošao i njihov pas. Tako su stigli do pećine i ostali u njoj. Ka‘b el-Ahbar rekao je: ‘Prošli su pored psa koji ih je slijedio.

Otjerali su ga, ali im se on više puta vraćao. Tada im je pas rekao: “Ljudi, šta želite od mene? Ne bojte se moje strane; ja volim Allahove voljene robove. Spavajte, a ja ću vas čuvati.”’ Ibn Abbas je rekao: ‘Pobjegli su noću od Dekjanusa.

Bilo ih je sedam. Prošli su pored pastira koji je imao psa. Pastir je bio njihove vjere, pa je pošao s njima, a za njim i njegov pas. Izašli su iz grada i stigli do pećine nedaleko od njega.’

Ibn Ishak je rekao: ‘Ostali su u pećini, ne radeći ništa osim što su klanjali, postili, slavili Allaha, veličali Ga i hvalili, tražeći Njegovo zadovoljstvo. Svoj novac povjerili su jednom mladiću po imenu Temliha. Bio je najjači i najizdržljiviji među njima. Tajno je nabavljao hranu u gradu.

Kada bi krenuo u grad, skidao bi lijepu odjeću koju je nosio i oblačio odjeću kakvu nose siromasi koji prose. Zatim bi uzeo svoj novac i otišao u grad da im kupi hranu i piće te da se raspita o vijestima, ne bi li saznao jesu li se on i njegovi drugovi spominjali. Potom bi se vraćao svojim drugovima. Tako su ostali neko vrijeme.

Zatim je Dekjanus došao u grad i naredio uglednicima da prinose žrtve idolima. Vjernici su se zbog toga uplašili. Temliha je tada bio u gradu, kupujući hranu za svoje drugove. Vratio se plačući, s malo hrane, i obavijestio ih da je silnik stigao u grad, da su ih spominjali i da su ih zajedno s uglednicima grada tražili.

Uplašili su se, pali ničice i molili Allaha, ponizno Mu se obraćali i tražili utočište od iskušenja. Zatim im je Temliha rekao: “Braćo moja, podignite glave, jedite i oslonite se na svoga Gospodara.” Podigli su glave, a oči su im bile pune suza, pa su jeli. Bilo je to pred zalazak sunca.

Zatim su sjeli, razgovarali, zajedno proučavali i jedni druge podsjećali. Dok su bili tako, Allah im je u pećini dao san. Njihov pas je ispružio prednje noge na ulazu u pećinu, pa ga je zadesilo ono što i njih. Bili su vjernici, uvjereni u svoju vjeru, a njihova hrana nalazila se kraj njihovih glava.

Sutradan ih Dekjanus nije našao, pa ih je tražio, ali ih nije pronašao. Rekao je nekima: “Veoma me žalosti što su otišli ovi mladići. Mislili su da sam ljut na njih, ne poznajući ono što nisu znali o meni. Ne bih im naudio kada bi se pokajali i obožavali moja božanstva.”

Uglednici grada rekli su: “Nisi ih dužan poštedjeti. Oni su razvratnici, buntovnici i neposlušni. Dao si im rok, a mogli su se vratiti u tom roku, ali se nisu pokajali.” Kada je to čuo, silno se razljutio, poslao po njihove očeve i doveo ih.

Upitao ih je za njihove sinove: “Recite mi za svoje buntovne sinove koji su mi se suprotstavili.” Oni mu odgovoriše: “Mi ti se nismo suprotstavili. Zašto bi nas ubio zbog buntovnih mladića koji su otišli s našim novcem, potrošili ga na gradskim pijacama, a zatim otišli i popeli se na planinu zvanu Benđlus?” Kada su mu to rekli, pustio ih je.

Nije znao šta da učini s mladićima, pa je Allah u njegovo srce nadahnuo da naredi da se pećina zazida. Allah je želio da im ukaže počast, učini ih znakom za narod koji će doći poslije njih i jasno pokaže da Čas neizbježno dolazi i da Allah proživljava one koji su u grobovima. Dekjanus je naredio da se pećina zazida i rekao: “Ostavite ih u pećini kakvi jesu, pa neka umru od gladi i žeđi. Njihova pećina, koju su sami izabrali, neka im bude grob.”

Mislio je da su budni i svjesni onoga što im se čini, dok je Allah njihove duše uzeo snom. Njihov pas ležao je ispruženih nogu na ulazu u pećinu, a njih je zadesilo ono što ih je zadesilo; prevrtali su se s desne na lijevu stranu.

Potom su dvojica vjernika iz kuće kralja Dekjanusa, koji su skrivali svoju vjeru, dogovorili da zapišu priču o mladićima, njihovo porijeklo, imena i vijesti o njima na olovnoj ploči. Ploče su stavili u bakreni kovčeg i zazidali ga u građevinu. Rekli su: “Možda će Allah, prije Sudnjega dana, ovim mladićima poslati vjernički narod koji će, kada otvori ovo mjesto i pročita zapis, saznati za njih.” Tako su učinili i zazidali kovčeg.

Dekjanus i njegov narod živjeli su još neko vrijeme, a zatim su umrli, pa su nakon njih prošla mnoga pokoljenja i smjenjivali su se kraljevi.

Ubejd ibn Umejr rekao je: ‘Stanovnici pećine bili su mladići koji su nosili ogrlice i narukvice, imali dugu kosu i sa sobom vodili svog lovačkog psa. Izašli su na veliki praznik, u raskošnoj odjeći i povorci, noseći božanstva koja su obožavali. Allah je u srca mladića usadio vjeru. Jedan od njih bio je kraljev ministar.

Povjerovali su, ali je svaki od njih skrivao svoju vjeru. Rekli su u sebi: “Izaći ćemo iz ove skupine ljudi, da nas ne zadesi kazna zbog njihovih grijeha.” Jedan mladić je izašao i sjeo u hlad jednog drveta. Zatim je izašao drugi, ugledao ga kako sjedi sam i ponadao se da je on iste vjere, ali to nije pokazao.

Potom je izašao i treći, pa su se okupili na jednom mjestu. Jedan od njih rekao je: “Šta vas je okupilo?” Svaki je, bojeći se za svoj život, od drugova skrivao svoju vjeru. Zatim su rekli: “Neka svaki mladić ode nasamo s jednim drugom, pa neka jedan drugome otkrije svoju tajnu.”

Učinili su tako i ustanovili da svi vjeruju. U blizini im je bila pećina u planini, pa su jedni drugima rekli: “Sklonite se u pećinu; Gospodar vaš će vam dati obilje Svoje milosti.” Ušli su u pećinu sa svojim lovačkim psom i spavali trista godina, uz dodatnih devet. Njihov narod ih je tražio, ali im je Allah sakrio njihove tragove i pećinu.

Zapisali su njihova imena i porijeklo na ploču: “Taj i taj, sinovi naših kraljeva, nestali su toga mjeseca i te godine, za vladavine toga i toga, sina toga i toga.” Ploču su položili u kraljevsku riznicu i rekli: “Ovo će sigurno imati svoju priču.” Taj kralj je umro, a zatim su smjenjivala pokoljenja.’

Vehb ibn Munebbih rekao je: ‘Jedan od Isaovih, alejhis-selam, apostola došao je u grad stanovnika pećine i htio ući u njega. Rečeno mu je: “Na njegovoj kapiji je kip; niko ne ulazi a da mu se ne pokloni.” Nije želio ući, pa je otišao u kupatilo blizu grada. Unajmio se kod vlasnika kupatila i radio za njega.

Vlasnik je u kupatilu vidio blagoslov i zavolio ga. Mladići iz grada počeli su dolaziti k njemu, a on im je govorio o nebu i Zemlji i o ahiretu, sve dok nisu povjerovali i povjerovali mu. S vlasnikom kupatila dogovorio se da noću bude sam i da mu niko ne smeta u namazu. Tako je bilo sve dok kraljev sin nije došao s jednom ženom i ušao s njom u kupatilo.

Apostol mu je prigovorio: “Ti si kraljev sin, a ulaziš s ovom ženom?” Sin se postidio i otišao. Kada se drugi put vratio, apostol mu je rekao isto. Sin ga je izvrijeđao i ukorio, ali se nije obazirao na njega. Zatim su zajedno ušli u kupatilo i tamo umrli.

Kralju je javljeno: “Vlasnik kupatila ubio je tvoga sina.” Tražili su apostola, ali ga nisu mogli pronaći, pa je pobjegao. Kralj je upitao: “S kim se družio?” Spomenuli su mu mladiće, pa su ih tražili. Mladići su izašli iz grada i sreli jednog svog druga koji je bio iste vjere.

On je pošao s njima, a s njim i pas. Kada ih je noć zatekla u pećini, ušli su i rekli: “Osvanućemo, ako Allah da, pa ćemo vidjeti šta ćemo.” Allah im je dao san. Kralj je izašao sa svojim ljudima da ih traži i pronašao ih.

Ušli su u pećinu, ali je jedan čovjek, kada je pokušao ući, bio obuzet strahom i nije mogao. Neko od njih rekao je: “Zar ih ne bi ubio da si mogao doći do njih?” Kralj odgovori: “Bih.” Tada mu ovaj reče: “Onda zazidaj ulaz u pećinu i ostavi ih unutra.”

Tako su zazidali ulaz. Zatim je pastira uhvatila kiša kod pećine, pa je rekao: “Bilo bi dobro kada bih otvorio ovu pećinu i sklonio ovamo svoju stoku od kiše.” Nastavio je raditi dok nije otvorio pećinu. Sutradan, kada je svanulo, Allah im je vratio duše.’

Muhammed ibn Ishak rekao je: ‘Zatim je nad stanovnicima te zemlje zavladao pravedni kralj po imenu Biderus. Vladao je šezdeset osam godina. Ljudi su se podijelili u njegovoj državi: jedni su vjerovali u Allaha i znali da je Čas istina, a drugi su ga poricali. Pravednom kralju to je teško palo.

Plakao je i ponizno se molio Allahu, duboko žalostan što je vidio da se sljedbenici neistine umnožavaju i nadvladavaju sljedbenike istine, govoreći: “Nema života osim života na dunjaluku; duše će biti proživljene, a tijela neće.” Biderus je slao po one za koje je mislio da su dobri i ugledni među ljudima, ali su i oni poricali Čas, gotovo odvrativši ljude od istine i vjere apostola. Kada je to vidio, pravedni kralj se povukao u svoju kuću, zaključao vrata, obukao grubu odjeću i stavio pepeo ispod sebe, pa sjeo na njega.

Dugo se, danju i noću, obraćao Allahu, plakao i govorio: “Gospodaru, Ti vidiš razilaženje ovih ljudi. Pošalji im znak koji će im razjasniti istinu.”

Zatim je Milostivi, Samilosni, Koji ne želi uništenje Svojih robova, htio da otkrije mladiće, stanovnike pećine, da ljudima pokaže njihovu priču i učini ih znakom i dokazom, kako bi znali da Čas neizbježno dolazi. Tako je uslišao dovu Svoga dobrog roba Biderusa i upotpunio Svoju blagodat prema njemu, a vjernike koji su se bili rasuli ponovo okupio. Allah je nadahnuo jednog čovjeka iz tog grada, po imenu Uljanus, da sruši građevinu na ulazu u pećinu i od njenog materijala napravi tor za stoku.

Unajmio je dvojicu mladića, koji su počeli odnositi kamenje i graditi tor, sve dok nisu uklonili ono što je bilo na ulazu u pećinu i otvorili ga. Allah ih je od ljudi zaklonio strahom. Kada su otvorili pećinu, Allah, Vlasnik moći i vlasti, Koji oživljava mrtve, dopustio je mladićima da ustanu usred pećine. Ustali su radosni, ozarenih lica i vedrih duša, pa su jedni drugima nazvali selam.

Bilo je to kao da su se upravo probudili u vrijeme kada su se običavali buditi nakon noćnog sna. Zatim su ustali na namaz i klanjali kao što su i ranije činili. Na njihovim licima i tijelima nije bilo ničega neobičnog; izgledali su kao kada su zaspali. Mislili su da ih Dekjanus još traži.

Kada su završili namaz, rekli su svom opskrbitelju Jemlihi: “Obavijesti nas šta su ljudi jučer navečer govorili o nama pred ovim silnikom.” Mislili su da su spavali samo onoliko koliko su običavali, iako im se činilo da su spavali duže nego inače, pa su se međusobno pitali koliko su dugo spavali. Jedni su rekli: “Spavali smo dan ili dio dana.” Zatim su rekli: “Gospodar vaš najbolje zna koliko smo ostali.”

Sve im se to činilo kratkim. Jemliha im je rekao: “Tražili su vas po gradu i nisu vas našli. Danas namjeravaju da vas dovedu i prinesu kao žrtvu idolima ili da vas ubiju. Poslije toga, Allah će učiniti šta hoće.” Maksilmina im je rekao: “Braćo moja, znajte da ćete se susresti s Allahom.

Zato se, kada vas Allahov neprijatelj pozove, nemojte odmetnuti nakon što ste vjerovali.”

Zatim su rekli Jemlihi: “Idi u grad, saznaj šta se tamo govori o nama i šta se priča kod Dekjanusa. Budi oprezan i ne daj da te iko prepozna. Kupi nam hrane i donesi nam je, te uzmi više nego što smo imali, jer smo ogladnjeli.” Jemliha je postupio kao i obično: skinuo je svoju odjeću, obukao odjeću kojom se prerušavao i uzeo novac.

Kada je prošao pored ulaza u pećinu, vidio je da je kamenje uklonjeno. Začudio se, ali se nije zadržavao, nego je nastavio prema gradskim vratima, oprezan da ga neko ne prepozna. Nije znao da su Dekjanus i njegovi ljudi umrli prije trista godina.

Kada je stigao do gradskih vrata, podigao je pogled i na vrhu kapije ugledao znak koji je pripadao vjernicima, a bio je izložen kada je vjera javno prisutna. Začudio se, krišom ga posmatrao i pogledao lijevo i desno. Zatim se udaljio od te kapije i otišao do druge, ali je i ondje vidio isto. Učinilo mu se da to nije grad koji poznaje.

Vidio je mnogo ljudi koje ranije nije poznavao, pa je išao čudeći se i osjećajući se zbunjeno. Zatim se vratio kapiji kroz koju je došao i čudio se u sebi, govoreći: “Volio bih znati šta je ovo. Zar sinoć vjernici nisu skrivali ovaj znak? A danas je javno izložen.

Možda spavam?” Ali nije mislio da spava. Omotao je ogrtač oko glave i ušao u grad.

Hodao je gradskom pijacom i čuo ljude kako se zaklinju imenom Isaa, sina Merjemina. To ga je još više uznemirilo. Naslonio se leđima na jedan gradski zid i govorio u sebi: “Tako mi Allaha, ne znam šta je ovo! Zar sinoć na Zemlji nije bilo čovjeka koji bi spomenuo Isaa, sina Merjemina, a da ne bi bio ubijen?

A jutros ih čujem kako svi spominju Isaa i niko se nikoga ne boji.” Zatim je pomislio: “Možda ovo nije grad koji poznajem. Ne znam da postoji grad blizu našeg.” Stajao je zbunjen, pa upitao jednog mladića: “Kako se zove ovaj grad?”

Mladić mu je odgovorio: “Efes.” U sebi je rekao: “Možda sam obolio ili mi se nešto dogodilo pa sam izgubio razum. Trebao bih što prije izaći iz grada prije nego što se osramotim ili me snađe kakvo zlo.” Zatim se pribrao i pomislio: “Bilo bi mi lakše da odmah izađem iz grada, prije nego što me primijete.”

Prišao je prodavačima hrane, izvadio novac koji je imao i pružio ga jednom čovjeku, rekavši: “Prodaj mi hrane za ovaj novac.” Čovjek je uzeo novac, pogledao njegov oblik i natpis te se začudio. Dodao ga je jednom svom drugu. I ovaj ga je pogledao, pa su ga počeli dodavati jedan drugome, čudeći mu se.

Zatim su se počeli dogovarati, govoreći: “Ovaj je pronašao zakopano blago iz davnina.” Kada ih je Jemliha vidio kako se dogovaraju oko njega, silno se uplašio i zadrhtao, misleći da su ga prepoznali i da ga namjeravaju odvesti svome kralju Dekjanusu. Drugi ljudi su mu prilazili da ga razgledaju. Rekao im je, veoma uplašen: “Vratite mi moj novac!

Zadržali ste ga, a vaša hrana mi ne treba.” Upitali su ga: “Ko si ti, mladiću, i šta se s tobom dogodilo? Tako nam Allaha, pronašao si blago iz davnina i želiš da ga sakriješ od nas. Pođi s nama, pokaži nam ga i podijelit ćemo ga s tobom.

Ako ne učiniš tako, odvest ćemo te vlastima, predati te njima i oni će te ubiti.” Kada je to čuo, pomislio je: “Dogodilo mi se upravo ono čega sam se bojao.” Rekli su mu: “Mladiću, tako nam Allaha, nećeš moći sakriti ono što si pronašao.” Jemliha nije znao šta da im odgovori.

Bio je toliko uplašen da nije mogao ništa izustiti. Kada su vidjeli da šuti, uzeli su njegov ogrtač, stavili mu ga oko vrata i poveli ga gradskim ulicama. Vijest se proširila gradom: “Ovaj čovjek ima blago.” Okupili su se stanovnici grada, i mladi i stari, posmatrali ga i govorili: “Tako nam Allaha, ovaj mladić nije iz ovog grada.

Nikada ga nismo vidjeli niti ga poznajemo.” Jemliha nije znao šta da im kaže. Kada se mnoštvo okupilo oko njega, uplašio se i zašutio. Bio je uvjeren da su njegov otac i braća u gradu i da je njegov rod i porijeklo među uglednicima grada, pa je očekivao da će doći kada čuju za njega i izbaviti ga.

Dok je stajao zbunjen i čekao da ga neko od porodice oslobodi iz njihovih ruku, odveli su ga dvojici gradskih poglavara i upravitelja, koji su vodili gradske poslove. Jedan se zvao Arijus, a drugi Tantijus.

Kada su ga poveli, Jemliha je mislio da ga vode pred silnika Dekjanusa. Stalno se osvrtao lijevo i desno, a ljudi su mu se rugali kao luđaku. Plakao je, a zatim podigao glavu prema nebu i u sebi rekao: “Allahu, Gospodaru nebesa i Zemlje, podari mi danas strpljenje i pošalji sa mnom Svoj duh koji će me osnažiti pred ovim silnikom.” Plakao je i govorio u sebi: “Razdvojio si me od moje braće.

Kamo sreće da znaju šta me snašlo! Kada bi znali, došli bi mi pa bismo zajedno stali pred ovog silnika. Zakleli smo se da ćemo uvijek biti zajedno, da nećemo zanijekati Allaha niti Mu ikoga pridružiti. Razdvojio si me od njih i više ih nikada neću vidjeti, a ni oni mene.”

O tome je Jemliha razmišljao sve dok nije stigao do dvojice dobrih ljudi, Arijusa i Tantijusa. Kada je vidio da ga ne vode Dekjanusu, pribrao se i prestao plakati.

Arijus i Tantijus uzeli su novac, pogledali ga i začudili se. Jedan od njih upitao je: “Gdje je blago koje si pronašao, mladiću?” Jemliha je odgovorio: “Nisam pronašao blago. Ovo je novac mojih predaka; na njemu je utisnut znak ovog grada i njegov način kovanja.

Tako mi Allaha, ne znam šta mi se dogodilo niti šta da vam kažem.” Jedan od njih upitao ga je: “Ko si ti?” Jemliha je odgovorio: “Mislio sam da sam stanovnik ovog grada.” Upitali su ga: “Ko ti je otac i ko te ovdje poznaje?”

Rekao im je ime svoga oca, ali ga niko nije poznavao, kao ni njegova oca. Jedan mu je rekao: “Ti si lažov i ne govoriš nam istinu.” Jemliha nije znao šta da im kaže, pa je pognuo glavu. Neki prisutni rekli su: “Ovaj čovjek je lud”, a drugi: “Nije lud, nego se namjerno pravi blesav kako bi vam umakao.”

Jedan od dvojice pogledao ga je oštro i rekao: “Misliš li da ćemo ti povjerovati i pustiti te, uz tvoju tvrdnju da je ovo novac tvoga oca i da su znak i način kovanja stari više od trista godina? A ti si mlad momak. Misliš li da ćeš nas obmanuti i ismijavati, nas koji smo sijedi, dok su oko tebe uglednici grada, njegovi upravitelji i riznice ove zemlje? Mi nemamo ni dirhema ni dinara ove vrste.

Mislim da ću narediti da te teško kazne i zatvore, dok ne priznaš gdje je blago koje si pronašao.”

Kada je to čuo, Jemliha im reče: “Odgovorite mi na nešto što ću vas pitati, pa ću vam reći sve što znam.” Rekli su: “Pitaj, ništa ti nećemo sakriti.” Upitao ih je: “Šta se dogodilo s kraljem Dekjanusom?” Odgovorili su: “Danas na Zemlji ne poznajemo kralja po imenu Dekjanus.

Bio je kralj koji je umro prije mnogo vremena, a poslije njega su umrla mnoga pokoljenja.” Jemliha reče: “Onda sam zaista zbunjen, i niko od ljudi mi neće povjerovati u ono što govorim. Bili smo mladići, a kralj nas je prisiljavao da obožavamo kipove i prinosimo žrtve idolima. Pobjegli smo od njega sinoć i zaspali.

Kada sam se probudio, izašao sam da kupim hranu za njih i saznam novosti, a onda sam se našao ovdje, kao što vidite. Pođite sa mnom do pećine u planini Benđlus, pa ću vam pokazati svoje drugove.”

Kada je Arijus čuo šta Jemliha govori, rekao je: “Ljudi, možda je ovo jedan od Allahovih znakova koje vam je Allah pokazao preko ovog mladića. Pođimo s njim, neka nam pokaže svoje drugove.” Arijus i Asṭijus krenuli su s njim, a za njima su pošli i stanovnici grada, stari i mladi, prema stanovnicima pećine. Željeli su da ih vide.

Kada su mladići u pećini vidjeli da se Jemliha zadržava i da kasni s hranom i pićem, pomislili su da je uhvaćen i odveden kralju Dekjanusu. Dok su tako razmišljali i strahovali, začuli su glasove i topot konja koji su se penjali prema njima. Pomislili su da su to izaslanici silnika Dekjanusa, poslani da ih odvedu. Ustali su da klanjaju, nazvali jedni drugima selam i oporučili jedni drugima.

Rekli su: “Pođimo po našeg brata Jemlihu; sada je pred silnikom i čeka da dođemo.” Dok su to govorili, sjedili su usred pećine, a na ulazu nisu vidjeli nikoga osim Arijusa i njegovih ljudi.

Jemliha je ušao prije njih, plačući. Kada su ga vidjeli da plače, i oni su zaplakali s njim. Zatim su ga upitali šta se dogodilo, pa im je ispričao sve. Tada su shvatili da su cijelo to vrijeme spavali Allahovom odredbom i da su probuđeni kako bi bili znak ljudima, potvrda proživljenja i dokaz da Čas neizbježno dolazi.

Za Jemlihom je ušao Arijus. Vidio je bakreni kovčeg zapečaćen srebrnim pečatom. Stao je na ulazu u pećinu, pozvao jednog od uglednika grada i otvorio kovčeg pred njima. U njemu su našli dvije olovne ploče na kojima je pisalo: “Maksilmina, Mahsilmīna, Jemliha, Martunus, Kaštunus, Jebrunus, Dimus, Batijus i Halūš bili su mladići koji su pobjegli od svog kralja, silnika Dekjanusa, bojeći se da ih ne odvrati od njihove vjere.

Ušli su u ovu pećinu. Kada je saznao gdje se nalaze, naredio je da se pećina zazida kamenjem. Zapisali smo njihovu priču i vijesti o njima kako bi ih saznali oni koji ih pronađu.” Kada su pročitali zapis i začudili se, zahvalili su Allahu što im je pokazao znak proživljenja.

Podigli su glasove slaveći i hvaleći Allaha. Zatim su ušli u pećinu i zatekli mladiće kako sjede među njima, ozarenih lica, a odjeća im nije propala. Arijus i njegovi drugovi pali su ničice i zahvalili Allahu što im je pokazao jedan od Svojih znakova. Razgovarali su s mladićima, a oni su im ispričali šta su doživjeli od svoga kralja Dekjanusa.

Arijus i njegovi drugovi poslali su glasnika svome dobrom kralju Biderusu, poručivši mu: “Požuri k nama, možda ćeš vidjeti jedan od Allahovih znakova koje je Allah dao u tvojoj vlasti i učinio ih znakom svim ljudima, svjetlom i potvrdom proživljenja. Dođi brzo, do mladića koje je Uzvišeni Allah oživio, iako ih je usmrtio prije više od trista godina.” Kada je vijest stigla do kralja, vratio mu se razum i nestala mu je briga. Rekao je: “Hvala Ti, Allahu, Gospodaru nebesa i Zemlje!

Obožavam Te i slavim. Obasuo si me Svojom dobrotom i smilovao mi se, a nisi ugasio svjetlo koje si dao mojim precima, dobrom kralju Konstantinu.”

Kada su stanovnici grada čuli vijest, uzjahali su i krenuli s kraljem. Stigli su u Efes, gdje su ih dočekali njegovi stanovnici. Zajedno su se popeli prema pećini. Kada su mladići ugledali Biderusa, obradovali su mu se i pali ničice.

Biderus je ustao, zagrlio ih i zaplakao. Oni su sjedili pred njim na zemlji, slaveći i hvaleći Allaha. Zatim su rekli Biderusu: “Povjeravamo te Allahu. Neka je mir na tebe i Allahova milost. Allah te čuvao i sačuvao tvoju vlast.

Tražimo Allahovu zaštitu za tebe od zla ljudi i džina.” Dok je kralj stajao, mladići su se vratili na svoja ležišta i zaspali; Allah im je uzeo duše. Kralj je prišao, pokrio ih njihovom odjećom i naredio da se svaki stavi u zlatni kovčeg. Kada je pala noć i kralj zaspao, došli su mu u snu i rekli: “Nismo stvoreni od zlata ni srebra, nego od zemlje i u zemlju ćemo se vratiti.

Ostavi nas u pećini na zemlji, kako smo i bili, dok nas Allah iz nje ne proživi.” Tada je kralj naredio da se napravi kovčeg od tikovine i da ih u njega polože. Kada su ljudi izašli od njih, Allah ih je obuzeo strahom, tako da niko nije mogao ući. Kralj je naredio da se na ulazu u pećinu izgradi džamija u kojoj će se klanjati, da se za njih ustanovi veliki praznik i da se svake godine obilježava.

Prenosi se i da je, kada su Jemlihu doveli dobrom kralju, kralj upitao: “Ko si ti?” Jemliha je odgovorio: “Ja sam stanovnik ovog grada.” Ispričao mu je da je izašao jučer ili prije nekoliko dana i spomenuo svoju kuću i ljude koje niko nije poznavao. Kralj je čuo da su nekada davno nestali mladići i da su njihova imena zapisana na ploči u riznici.

Naredio je da donesu ploču i pogledao njihova imena. Jemliha je bio jedan od njih. Spomenuo je imena ostalih, a Jemliha je rekao: “Oni su moji drugovi.” Kada je to čuo, kralj je uzjahao sa svojim ljudima. Kada su stigli do ulaza u pećinu, Jemliha je rekao: “Pustite me da uđem svojim drugovima i obradujem ih.

Ako vas vide sa mnom, uplašit će se.” Ušao je i obradovao ih. Allah im je uzeo duše i sakrio njihov trag, pa ih ljudi nisu mogli pronaći.

To su riječi Uzvišenog: „Kada su se mladići sklonili u pećinu“, to jest, otišli u pećinu. Za nekoga se kaže: „sklonio se na neko mjesto“, kada ga uzme za svoje boravište. Pećina je bila špilja u planini Benđlus, a naziv pećine bio je „Hajram“.

„Pa su rekli: ‘Gospodaru naš, podari nam milost od Sebe’“: milost ovdje znači uputu u vjeri. Rečeno je i da znači opskrbu. „I pripremi nam“, to jest, olakšaj nam.

„Ispravno rješenje u našem postupku“, odnosno ono što tražimo od Tvoga zadovoljstva i ono što vodi našoj ispravnosti. Ibn Abbas je rekao: „Ispravno rješenje“, to jest izlaz iz pećine u sigurnosti. [Zatim se u predaji nastavlja: kralj im je zaprijetio kaznom i ubistvom; oni su ga obavijestili o svojoj vjeri i bijegu u pećinu, a on je naredio da se ostave unutra da umru od gladi i žeđi.]