Nada u Allahovu uputu

Tefsir šejha Abdurrahmana es-Sa’dija

Tefsir ajeta 23. i 24: Ova zabrana, kao i druge zabrane, iako je izrečena zbog posebnog povoda i upućena Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, odnosi se općenito na sve obveznike. Allah je zabranio čovjeku da za nešto što će se dogoditi u budućnosti kaže: „Ja ću to učiniti“, a da to ne poveže s Allahovom voljom. U tome je ono što treba izbjegavati: govor o budućem nevidljivom, za koje čovjek ne zna hoće li ga učiniti niti hoće li se ono dogoditi.

Time se, također, ostvarenje djela pripisuje isključivo čovjekovoj volji, a to je nedopušteno i zabranjeno, jer sva volja pripada Allahu: „A vi ne možete ništa htjeti osim ako to Allah, Gospodar svjetova, neće!“ Spominjanje Allahove volje olakšava i pojednostavljuje stvar, donosi joj blagoslov i predstavlja čovjekovo traženje pomoći od njegova Gospodara.

Budući da je čovjek ljudsko biće i da će neizbježno zaboraviti spomenuti Allahovu volju, Allah mu je naredio da to nadoknadi izuzetkom kada se sjeti, kako bi postigao ono što želi i otklonio ono što treba izbjegavati. Iz općenitosti riječi: „I spomeni Gospodara svoga kada zaboraviš“ razumije se naredba da se Allah spominje kada se nešto zaboravi, jer to otklanja zaborav i čovjeka podsjeća na ono što mu je promaklo. Također, onome ko je nepažnjom ili zaboravom propustio spomenuti Allaha naređeno je da spomene svoga Gospodara i ne bude među nemarnima.

Budući da čovjek zavisi od Allaha da ga uputi na ispravnost i sačuva greške u riječima i djelima, Allah mu je naredio da kaže: „Gospodar moj će me uputiti na ono što je bolje i korisnije od ovog.“ Naredio mu je da se Allahu obraća dovom i da se nada Njegovoj pomoći, uz pouzdanje da će ga uputiti na najbliži put koji vodi ispravnosti. Čovjek u takvom stanju, koji zatim uloži trud i sve svoje snage u traženje upute i ispravnosti, zaslužuje da mu se podari uspjeh, da mu dođe pomoć od njegova Gospodara i da bude usmjeren u svim svojim poslovima.

Tefsir imama Ibn Kesira

Riječi: „I spomeni Gospodara svoga kada zaboraviš“ tumače se: ako zaboraviš izgovoriti izuzetak, izgovori ga kada se sjetiš. Tako su kazali Ebu el-Alije i Hasan el-Basri. Husejm prenosi od A‘meša, a on od Mudžahida, da je Ibn Abbas o čovjeku koji se zakune rekao: „Može izgovoriti izuzetak čak i nakon godinu dana.“ O tome je govorio: „I spomeni Gospodara svoga kada zaboraviš.“

A‘mešu je upitano: „Jesi li to čuo od Mudžahida?“ Odgovorio je: „Prenio mi je Lejs ibn Ebu Sulejm; mislim da je izgubio ovaj moj ogrtač.“ Et-Taberani je ovo zabilježio predajom od Ebu Muavije, od A‘meša.

Značenje Ibn Abbasovih riječi „može izgovoriti izuzetak čak i nakon godinu dana“ jeste da, ako čovjek u zakletvi ili govoru zaboravi reći „inšallah“, pa se toga sjeti makar i nakon godinu dana, sunnet mu je da to izgovori, kako bi postupio u skladu sa sunnetom izuzimanja, čak i ako je već prekršio zakletvu. Ibn Džerir, Allah mu se smilovao, to je izričito naveo i pojasnio da time ne prestaje važiti prekršena zakletva niti se ukida obaveza iskupa. To što je kazao Ibn Džerir, Allah mu se smilovao, ispravno je i najprikladnije tumačenje Ibn Abbasovih riječi. A Allah najbolje zna.

Ikrime je kazao da riječi: „I spomeni Gospodara svoga kada zaboraviš“ znače: kada se naljutiš. Ovo je tumačenje prema onome što iz toga proizlazi. Et-Taberani bilježi: Ahmed ibn Jahja el-Halvani prenio nam je od Seida ibn Sulejmana, on od Abbada ibn el-Avvama, on od Sufjana ibn Husejna, on od Ja‘le ibn Muslima, on od Džabira ibn Zejda, a on od Ibn Abbasa da je, u vezi s riječima: „I ne reci ni za šta: ‘Ja ću to sigurno sutra učiniti’, a da ne dodaš: ‘Ako Allah da!’ I spomeni Gospodara svoga kada zaboraviš“, rekao: „Da kažeš: ‘Ako Allah da!’“

Et-Taberani bilježi i predaju Muhammeda ibn el-Harisa el-Džubejlija, od Safvana ibn Saliha, od el-Velida ibn Muslima, od Abdulaziza ibn Husejna, od Ibn Ebu Nedžiha, od Mudžahida, od Ibn Abbasa, s istim tumačenjem: „Da kažeš: ‘Ako Allah da!’“ Et-Taberani također prenosi od Ibn Abbasa da riječi: „I spomeni Gospodara svoga kada zaboraviš“ znače: izuzimanje; zato izgovori izuzetak kada se sjetiš. Kazao je da se to odnosi posebno na Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te da niko od nas nema pravo izgovoriti izuzetak osim u vezi s nečim što je povezano s njegovom zakletvom.

Zatim je rekao: „Ovu predaju izdvojeno prenosi el-Velid od Abdulaziza ibn el-Husejna.“

Moguće je i drugo tumačenje ajeta: Uzvišeni Allah uputio je onoga ko zaboravi nešto u svom govoru da spominje Allaha, jer zaborav potječe od šejtana, kao što je rekao Musaov mladić: „Samo me šejtan naveo da zaboravim da ti ga spomenem.“ (El-Kehf, 63.) Spominjanje Uzvišenog Allaha tjera šejtana; kada šejtan ode, nestaje i zaborav. Dakle, spominjanje Allaha uzrok je prisjećanja. Zato je rekao: „I spomeni Gospodara svoga kada zaboraviš.“

Riječi: „I reci: ‘Gospodar moj će me uputiti na ono što je bolje i korisnije od ovog’“ znače: ako te upitaju o nečemu što ne znaš, zamoli Allaha za to i obrati Mu se da ti podari uspjeh u pronalaženju istine i ispravnosti. O ovom ajetu izrečena su i druga tumačenja, a Allah najbolje zna.

Tefsir el-Begavija

Riječi: „I spomeni Gospodara svoga kada zaboraviš“ Ibn Abbas, Mudžahid i Hasan tumačili su ovako: ako zaboraviš izgovoriti izuzetak, pa se zatim sjetiš, izgovori ga. Ibn Abbas je dopustio naknadno izgovaranje izuzetka čak i nakon godinu dana, a Hasan ga je dopustio sve dok je čovjek još na istom skupu. Neki su to dopustili ako je proteklo malo vremena, ali su smatrali da nakon dužeg vremena nije ispravno. Skupina učenjaka smatrala je da izuzetak mora biti povezan s govorom.

Ikrime je kazao da ajet znači: „Spomeni svoga Gospodara kada se naljutiš.“ Vehb je rekao: „U Indžilu je zapisano: ‘Sine Ademov, spomeni Me kada se naljutiš, pa ću Ja tebe spomenuti kada se naljutim.’“ Dahhak i Suddi kazali su da se ovo odnosi na namaz. Ebu Vana prenosi od Katade, on od Enesa, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko zaboravi namaz, neka ga klanja kada ga se sjeti.“

„I reci: ‘Gospodar moj će me uputiti na ono što je bolje i korisnije od ovog’“, odnosno: neka me učvrsti na putu koji je bliži Njemu i ispravniji. Rečeno je i da je Allah naredio Svome Vjerovjesniku da Ga se sjeti kada nešto zaboravi i da Ga moli da ga uputi na ono što je za njega bolje od prisjećanja onoga što je zaboravio. Također se kaže da su ljudi pitali Vjerovjesnika o priči o stanovnicima Pećine iz prkosa, pa mu je Uzvišeni Allah naredio da im kaže kako će mu Allah podariti dokaze o istinitosti njegova poslanstva koji će im biti uvjerljiviji od priče o stanovnicima Pećine.

Tako se i dogodilo: Allah mu je podario znanje o nevidljivom koje je dostavio poslanicima, a koje im je jasnije dokazivalo istinu i više ih približavalo ispravnosti od vijesti o stanovnicima Pećine. Neki su kazali da mu je naređeno da ove riječi izgovori zajedno s riječima „ako Allah da“, kada se nakon zaborava sjeti izuzimanja. Kada čovjek zaboravi reći „ako Allah da“, njegovo pokajanje zbog toga jeste da kaže: „Gospodar moj će me uputiti na ono što je bolje i korisnije od ovog.“ Tada se može izgovoriti izuzetak.