Zekerijjina molba za nasljednika
رَبِّ إِنِّي، وَهَنَ الْعَظْمُ مِنِّي، وَاشْتَعَلَ الرَّأْسُ شَيْبًا وَلَمْ أَكُنْ بِدُعَائِكَ. رَبِّ شَقِيًّا، وَإِنِّي خِفْتُ الْمَوَالِيَ مِنْ، وَرَائِي، وَكَانَتِ امْرَأَتِي عَاقِرًا، فَهَبْ لِي مِنْ لَدُنْكَ، وَلِيًّا يَرِثُنِي، وَيَرِثُ مِنْ آلِ يَعْقُوبَ، وَاجْعَلْهُ. رَبِّ رَضِيًّا.
رَبِّ إِنِّي وَهَنَ الْعَظْمُ مِنِّي وَاشْتَعَلَ الرَّأْسُ شَيْبًا وَلَمْ أَكُنْ بِدُعَائِكَ رَبِّ شَقِيًّا وَإِنِّي خِفْتُ الْمَوَالِيَ مِنْ وَرَائِي وَكَانَتِ امْرَأَتِي عَاقِرًا فَهَبْ لِي مِنْ لَدُنْكَ وَلِيًّا يَرِثُنِي وَيَرِثُ مِنْ آلِ يَعْقُوبَ وَاجْعَلْهُ رَبِّ رَضِيًّا
Učitavanje audija nije uspjelo. Pokušajte ponovo kasnije.
i rekao: “Gospodaru moj, kosti su mi oronule i glava osijedjela, a nikad nisam, kad sam Ti, Gospodaru moj, molbu uputio, nesretan ostao. Bojim se rođaka svojih po krvi poslije mene, a žena mi je nerotkinja, zato mi pokloni od Sebe nasljednika, da naslijedi mene i porodicu Jakubovu, i učini, Gospodaru moj, da budeš njime zadovoljan.”
Oblici: opis nemoći (lisan al-hal) i molba izrazima „heb li“ (لِي هَبْ — podari mi) i „idž‘alhu“ (اجْعَلْهُ — učini ga). Primjer molitve za čestito potomstvo u stanju fizičke nemoći i starosti.
Tefsir šejha Abdurrahmana es-Sa’dija
„Koji će me naslijediti i naslijediti porodicu Jakubovu, i učini ga, Gospodaru moj, onim kojim si zadovoljan“, tj. čestitim robom, kojim ćeš Ti biti zadovoljan i kojeg ćeš omiliti Svojim robovima. Suština je da je molio Allaha za dijete, muško i čestito, koje će ostati poslije njegove smrti, biti njegov nasljednik i poslanik kojim će Allah i Njegova stvorenja biti zadovoljni. To je najbolje što se od djece može poželjeti. Allahova je milost prema Svome robu i u tome da mu podari čestito dijete, koje objedinjuje plemenite osobine i pohvalne vrline. Njegov Gospodar mu se smilovao i uslišao njegovu molbu.
„Gospodaru moj, kosti su mi oronule“, tj. oslabile su i iznemogle. Kada oslabe kosti, koje su oslonac tijela, oslabi i sve drugo. „A glava mi je osijedjela“, jer je sijeda kosa znak slabosti i starosti, vesnik i nagovještaj smrti. Tako se Allahu Uzvišenom obratio posredstvom svoje slabosti i nemoći.
To je jedan od Allahu najdražih načina obraćanja, jer pokazuje odricanje od vlastite snage i moći te vezanost srca za Allahovu snagu i moć. „A nikad nisam, Gospodaru moj, kad sam Ti molbu uputio, nesretan ostao“, tj. Gospodaru, Ti me nikada nisi vratio razočaranog niti uskratio uslišanje. Uvijek si prema meni bio blag, odazivao si se mojim molbama, Tvoje dobrote su me neprestano obasipale, a Tvoja dobročinstva stizala do mene.
Ovim se Allahu obratio podsjećajući na blagodati koje mu je podario i na ranije uslišane molitve, pa je molio Onoga koji mu je ranije dobro činio da upotpuni Svoje dobročinstvo i ubuduće.
„Bojim se rođaka svojih po krvi poslije mene“, tj. bojim se da oni koji će preuzeti brigu o sinovima Israilovim nakon moje smrti neće valjano izvršavati Tvoju vjeru i pozivati Tvoje robove Tebi. Iz ovoga se razumije da među njima nije vidio nikoga ko bi bio dostojan da predvodi u vjeri. To pokazuje saosjećanje Zekerijjaa, alejhis-selam, i njegovu brigu za dobrobit drugih. On nije tražio dijete kao što ga drugi traže samo radi ovosvjetske koristi, nego je želio dobrobit vjere i bojao se da ona ne bude izgubljena.
Smatrao je da drugi nisu dostojni te zadaće. Njegova porodica bila je poznata po vjeri, bila je izvor poslanstva i mjesto odakle se očekivalo dobro, pa je molio Allaha da mu podari dijete koje će poslije njega čuvati vjeru. Potužio se da mu je žena nerotkinja, tj. da uopće ne rađa, a da je on ostario do duboke starosti, u kojoj su želja i mogućnost da se dobije dijete veoma rijetke. „Zato mi podari od Sebe nasljednika“: ovdje se misli na nasljedstvo u vjeri, nasljedstvo poslanstva, znanja i djela.
Tefsir imama Ibn Kesira
Mudžahid je, tumačeći riječi: „Koji će me naslijediti i naslijediti porodicu Jakubovu“, rekao: „Njegovo nasljedstvo bilo je znanje, a Zekerijja je bio od potomstva Jakubova.“ Husejm je rekao: Obavijestio nas je Ismail ibn Ebi Halid, prenoseći od Ebu Saliha da je o riječima: „Koji će me naslijediti i naslijediti porodicu Jakubovu“, rekao: „Može biti vjerovjesnik, kao što su vjerovjesnici bili njegovi preci.“ Abdurrezzak prenosi od Ma‘mera, od Katade, od Hasana: „Naslijedit će njegovo poslanstvo i njegovo znanje.“ Es-Suddi je rekao: „Naslijedit će moje poslanstvo i poslanstvo porodice Jakubove.“
Malik prenosi od Zejda ibn Eslema da je o riječima: „I naslijediti porodicu Jakubovu“, rekao: „Njihovo poslanstvo.“ Džabir ibn Nuh i Jezid ibn Harun, obojica prenoseći od Ismaila ibn Ebi Halida, od Ebu Saliha, o riječima: „Koji će me naslijediti i naslijediti porodicu Jakubovu“, prenijeli su da je rekao: „Naslijedit će moj imetak, a od porodice Jakubove naslijedit će poslanstvo.“ To je odabrao Ibn Džerir u svome tefsiru.
Abdurrezzak prenosi da nas je obavijestio Ma‘mer, od Katade, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Allah se smilovao Zekerijjau! Kakav li je samo nasljednik bio iza njega! I Allah se smilovao Lutu, koji je imao snažan oslonac.“ Ibn Džerir je rekao: Prenio nam je Ebu Kurejb, prenio nam je Džabir ibn Nuh, od Mubareka — to je Ibn Fadala — od Hasana, da je rekao: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Allah se smilovao mome bratu Zekerijjau!
Kakav li je samo nasljednik bio njegovom imetku, kad je govorio: ‘Zato mi podari od Sebe nasljednika koji će me naslijediti i naslijediti porodicu Jakubovu.’“ Ove predaje su mursel i ne mogu se suprotstaviti vjerodostojnim predajama. Allah najbolje zna. Riječi: „I učini ga, Gospodaru moj, onim kojim si zadovoljan“ znače: neka bude onaj kojim si zadovoljan, i Ti i Tvoja stvorenja; neka ga Ti voliš i omiliš ga Svojim stvorenjima zbog njegove vjere i ćudoređa.
„Gospodaru moj, kosti su mi oronule“, tj. oslabio sam i snaga mi je klonula. „A glava mi je osijedjela“ znači da je sijeda kosa zahvatila crninu. Ibn Durejd je u svojoj kasidi Maqsura rekao: „Zar ne vidiš kako mi je glava poprimila boju poput jutarnjeg svjetla pod skutima noćne tmine; bjelina je zahvatila njihovu crninu kao što vatra zahvati žeravicu drveta gada.“ Namjera je da se obavijesti o slabosti i starosti te njihovim vidljivim i skrivenim znakovima.
Riječi: „A nikad nisam, Gospodaru moj, kad sam Ti molbu uputio, nesretan ostao“ znače: od Tebe sam uvijek doživljavao uslišanje molbe i nikada me nisi odbio u onome što sam Te molio.
Riječi: „Bojim se rođaka svojih po krvi poslije mene“: većina je riječ „rođake“ učila s vokalom fathom na slovu j, kao objekt; od El-Kisaija se prenosi da je j učio sukunom, kao u stihu: „Kao da su njihove ruke na prostranoj ravni ruke djevojaka koje jedna drugoj dodaju novčiće.“ Drugi pjesnik kaže: „Mladić, kad bi se nadmetao sa Suncem, ono bi spustilo svoj veo; a kad bi se nadmetao s Mjesecom koji noću plovi, on bi spustio svoje ogrlice.“
Slično tome, Ebu Temmam Habib ibn Evs et-Ta’i kaže: „Pjesme su se zbog njega, dok je bdijeći stvarao, toliko uzburkale da sam pomislio kako će se njegove rime međusobno pobiti.“ Mudžahid, Katade i Es-Suddi rekli su da se riječju „rođaci“ misli na agnatsku rodbinu. Ebu Salih je rekao: „Daleka rodbina.“ Prenosi se da je zapovjednik pravovjernih Osman ibn Affan, radijallahu anhu, učio: „Bojim se da su mi rođaci poslije mene malobrojni“, s pojačanim slovom f, u značenju: „Malobrojni su mi rođaci poslije mene.“
Prema prvom načinu učenja, bojao se da se oni nakon njegove smrti neće loše ponašati prema ljudima, pa je molio Allaha za dijete koje će poslije njega biti vjerovjesnik i upravljati njima putem svoga poslanstva i objave koja mu bude dolazila.
Odgovor na to nije bio da se bojao kako će oni naslijediti njegov imetak. Vjerovjesnik ima uzvišeniji položaj i veću čast od toga da strepi za svoj imetak do te mjere da mu bude mrsko da ga naslijedi njegova agnatska rodbina i da moli za dijete koje bi uzelo njegovu zaostavštinu umjesto njih. To je jedno objašnjenje. Drugo: nije spomenuto da je imao imetka; bio je stolar i živio je od zarade svojih ruku.
Takav čovjek ne bi gomilao imetak, a pogotovo to ne bi činili vjerovjesnici, alejhimus-selam, koji su bili najskromniji prema dunjaluku. Treće: u vjerodostojnim zbirkama Buharije i Muslima, na više mjesta, potvrđeno je da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Mi ne ostavljamo nasljedstvo; ono što ostavimo jeste sadaka.“ U predaji kod Tirmizija, s vjerodostojnim lancem prenosilaca, stoji: „Mi, zajednica vjerovjesnika, ne ostavljamo nasljedstvo.“ Prema tome, riječi: „Zato mi podari od Sebe nasljednika koji će me naslijediti“, moraju se odnositi na nasljedstvo poslanstva.
Zato je rekao: „I naslijediti porodicu Jakubovu“, kao što Uzvišeni kaže: „I Sulejman naslijedi Davuda“ (En-Neml, 16), tj. njegovo poslanstvo. Da se radilo o imetku, ne bi bio izdvojen među svojom braćom, a ni sama obavijest o tome ne bi imala neku posebnu korist, jer je poznato i utvrđeno u svim vjerozakonima i vjerskim zajednicama da dijete nasljeđuje svoga oca. Da se, dakle, nije radilo o posebnom nasljedstvu, Allah o tome ne bi obavijestio. Sve to potvrđuje vjerodostojni hadis: „Mi, zajednica vjerovjesnika, ne ostavljamo nasljedstvo; ono što ostavimo jeste sadaka.“
Tefsir el-Begavija
„Reče: Gospodaru moj, kosti su mi oronule“: oslabile su i postale krhke zbog starosti. Katade je rekao: „Potužio se da su mu ispali kutnjaci.“ „A glava mi je osijedjela“, tj. kosa na glavi je pobijeljela. „Osiđela“ znači da je posijedjela.
„A nikad nisam, Gospodaru moj, kad sam Ti molbu uputio, nesretan ostao“: kaže: „Navikao si me da mi se ranije odazivaš i nisi me razočarao.“ Rečeno je i da to znači: „Kada si me pozvao da vjerujem, povjerovao sam i nisam bio nesretan zato što sam ostavio vjerovanje.“
„Koji će me naslijediti i naslijediti porodicu Jakubovu“: Ebu Amr i El-Kisa’i učili su glagole s džezmom na slovu th, oba kao odgovor na molbu; ostali su ih učili s rafom, kao stanje ili svojstvo, tj. „nasljednika“. Različita su mišljenja o tom nasljedstvu. El-Hasan je rekao: „Znači: naslijedit će moj imetak, a od porodice Jakubove naslijedit će poslanstvo i svećeničku službu.“ Rečeno je i da se misli na nasljedstvo poslanstva i znanja.
Također je rečeno da se misli na nasljedstvo svećeničke službe, jer je Zekerijja bio poglavar svećenika. Ez-Zedždžadž je rekao: „Preče je ovo razumjeti kao nasljedstvo koje nije imetak, jer je nevjerovatno da bi Zekerijja, jedan od vjerovjesnika, strahovao da će imetak naslijediti sinovi njegovog amidže.“ Značenje je da se bojao da će sinovi njegovog amidže zanemariti Allahovu vjeru i izmijeniti Njegove propise, s obzirom na ono čemu je svjedočio kod sinova Israilovih: mijenjali su vjeru i ubijali vjerovjesnike.
Zato je od svoga Gospodara molio čestitog nasljednika kome će moći povjeriti brigu o svom narodu i koji će naslijediti njegovo poslanstvo i znanje, kako vjera ne bi bila izgubljena. To je značenje predaje koju Ata prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma.
„I učini ga, Gospodaru moj, onim kojim si zadovoljan“, tj. čestitim, bogobojaznim i Tebi ugodnim.
„Bojim se rođaka“: „Rođaci“ su sinovi amidže. Mudžahid je rekao: „Agnatska rodbina.“ Ebu Salih je rekao: „Daleka rodbina.“ El-Kelbi je rekao: „Nasljednici.“ „Poslije mene“, tj. nakon moje smrti. Ibn Kesir je učio „poslije mene“ s fethom na slovu j, a ostali sa sukunom.
„A žena mi je nerotkinja“, tj. ne rađa. „Zato mi podari od Sebe“: daj mi od Sebe „nasljednika“, tj. sina.
U Sahihu el-Buharije (br. 3087) prenosi se od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: „Mi, vjerovjesnici, ne ostavljamo nasljedstvo. Ono što ostavimo jeste sadaka.“