Ibrahimove dove za sigurnost i vjeru

Tefsir šejha Abdurrahmana es-Sa’dija

Ibrahim je poveo Hadžeru, majku Ismailovu, i njenog sina Ismaila, alejhis-selam, dok je još bio dojenče, iz Šama sve do Mekke, pa ih je ostavio u njoj, a u to vrijeme u njoj nije bilo nastambi, niti ikoga ko bi pozivao, niti ikoga ko bi se odazvao. Kada ih je ostavio, uputio je ovu dovu svome Gospodaru, moleći Ga ponizno i oslanjajući se na Njega: „Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio“ — ne sve svoje potomke, jer je Ishak ostao u Šamu, kao i ostali njegovi sinovi; u Mekki je naselio samo Ismaila i njegovo potomstvo.

A riječi: „u kotlini u kojoj se ništa ne sije“ znače da zemlja Mekke nije pogodna za obrađivanje i sjetvu. „Gospodaru naš, da bi namaz obavljali“ — učini ih monoteistima koji obavljaju namaz, jer je obavljanje namaza jedno od najvažnijih i najvrednijih vjerskih djela; ko ga obavlja, taj čuva svoju vjeru. „Zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima“ — da ih vole i da vole mjesto u kojem borave.

Allah je uslišao njegovu dovu, pa je iz Ismailovog potomstva izveo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koji je svoje potomke pozvao islamskoj vjeri i vjeri njihova oca Ibrahima, pa su mu se odazvali i postali oni koji obavljaju namaz. Allah je propisao hodočašće ovoj Kući, kod koje je nastanio Ibrahimovo potomstvo, i u njoj dao neobičnu tajnu koja privlači srca. Ljudi je hodočaste, ali im nikada nije dosta; što je čovjek češće posjećuje, sve više raste njegova čežnja, privrženost i žudnja za njom. To je tajna što ju je Allah pripisao Svome svetom Biću.

„I opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili.“ Allah je uslišao njegovu dovu, pa se u Mekku donose plodovi svega. U časnoj Mekki plodova uvijek ima u izobilju, a opskrba joj pristiže sa svih strana.

Davanje sinova Ibrahimu bilo je jedna od najvećih blagodati; to što ih je dobio u starosti, kada je već gubio nadu da će imati djecu, bila je još jedna blagodat. A to što su bili dobri vjerovjesnici bilo je još uzvišenije i vrednije. „Gospodar moj dove, uistinu, uslišava“ — blizu je uslišanja onome ko Ga moli; ja sam Ga molio i nije me ostavio bez nade.

Ibrahim je rekao: „Gospodaru moj, učini ovaj grad sigurnim“ — misli se na Sveti harem. „Sigurnim“: Allah je uslišao njegovu dovu i propisno ga učinio svetim, a odredbom je omogućio ono što čuva njegovu svetost i što je poznato; nasilnika koji bi mu želio zlo Allah bi slomio, kao što je učinio s vlasnicima slona i drugima. Nakon što je molio za sigurnost grada, molio je za sigurnost sebe i svojih sinova: „I sačuvaj i mene i sinove moje od toga da obožavamo kumire“ — udalji mene i njih od njihova obožavanja i približavanja njima.

Zatim je spomenuo razlog za strah za sebe i sinove: mnogi su bili iskušani i zavedeni njihovim obožavanjem.

„Gospodaru moj, oni su, uistinu, mnoge ljude na stranputicu naveli.“ To znači da su zbog njih skrenuli s Pravog puta, pa su ih obožavali. „Onaj ko bude mene slijedio“ u onome s čime sam došao, u tevhidu i iskrenoj predanosti Allahu, Gospodaru svjetova, „moje je vjere“ — potpuno se sa mnom slaže; ko voli neki narod i slijedi ga, pridružuje mu se. „A onaj ko bude protiv mene ustajao, pa, Ti si, uistinu, Onaj Koji oprašta grijehe i milostiv si.“

Ove riječi pokazuju samilost Allahovog prisnog prijatelja, alejhis-selam, koji je za grješnike molio Allaha za oprost i milost. Allah, blagoslovljen i uzvišen, milostiviji je prema Svojim robovima od njega i kažnjava samo onoga ko se protiv Njega tvrdoglavo pobuni.

Zatim je molio za sebe i svoje potomstvo: „Gospodaru moj, daj da ja i potomci moji u obavljanju namaza budemo ustrajni; Gospodaru naš, Ti usliši dovu moju!“

„Gospodaru naš, Ti sigurno znaš šta mi tajimo, a šta na javu iznosimo. A Allahu ništa nije skriveno; ni na Zemlji, ni na nebu.“ Ti nas poznaješ bolje nego mi sami sebe, pa Te molimo da nas, Svojim upravljanjem i odgojem, uputiš i olakšaš nam ono što je u skladu s Tvojim znanjem i milošću, od stvari koje poznajemo i onih koje ne poznajemo. Allahu ništa nije skriveno, ni na Zemlji ni na nebu.

U to spada i ova dova, kojom Ibrahimov prisni prijatelj nije želio ništa drugo do dobro i obilje zahvalnosti Allahu, Gospodaru svjetova.

Zatim je rekao: „Hvala Allahu, Koji mi je u starosti podario Ismaila i Ishaka; Gospodar moj dove, uistinu, uslišava.“ Allah mu je podario Ismaila i Ishaka u starosti, kada je već izgubio nadu da će imati potomstvo; to što su bili dobri vjerovjesnici bilo je još veće dobročinstvo.

„Gospodaru naš, oprosti meni, i roditeljima mojim i svim vjernicima – na Dan kad se bude polagao račun!“ Allah mu je uslišao sve molbe, osim dove za njegova oca, jer mu je obećao da će moliti za njega. Kada mu je postalo jasno da je on Allahov neprijatelj, Ibrahim ga se odrekao.

Tefsir imama Ibn Kesira

Zatim je rekao: „Gospodaru moj, daj da u obavljanju namaza budem ustrajan“ — to jest, da ga čuvam i obavljam u skladu s njegovim propisima. „I potomke moje“ — učini i njih takvima, da budu ustrajni u obavljanju namaza. „Gospodaru naš, Ti usliši dovu moju!“ — usliši sve što sam Te zamolio.

Ibn Džerir kaže da Uzvišeni, govoreći o Svome prisnom prijatelju Ibrahimu, prenosi njegove riječi: „Gospodaru naš, Ti sigurno znaš šta mi tajimo, a šta na javu iznosimo“, odnosno: Ti znaš moju namjeru u ovoj dovi i šta sam njome želio za stanovnike ovoga grada; želio sam samo Tvoje zadovoljstvo i iskrenu predanost Tebi. Ti znaš sve, i ono što je vidljivo i ono što je skriveno, i ništa Ti na Zemlji ni na nebu nije skriveno.

Zatim je zahvalio svome Gospodaru, Uzvišenom, na tome što mu je podario djecu u starosti: „Hvala Allahu, Koji mi je u starosti podario Ismaila i Ishaka; Gospodar moj dove, uistinu, uslišava.“ To jest, On se odaziva onome ko Ga moli, a meni se odazvao u molbi za potomstvo.

„Gospodaru naš, oprosti meni i roditeljima mojim.“ Neki su učili „li vālidejje“ — „mojoj majci i mome ocu“, u jednini. To je bilo prije nego što se odrekao svoga oca, kada mu je postalo jasno da je on neprijatelj Allaha, Uzvišenog. „I svim vjernicima“ — svima njima.

„Na Dan kad se bude polagao račun“ — na Dan kada ćeš obračunati Svoje robove i nagraditi ih prema njihovim djelima: ako budu dobra, nagradom za dobro, a ako budu zla, kaznom za zlo. A Allah najbolje zna.

Abdullah ibn Vehb prenosi: Obavijestio nas je Amr ibn el-Haris, a njemu je prenio Bekr ibn Sevade, od Abdurrahmana ibn Džubejra, od Abdullaha ibn Amra, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, proučio Ibrahimove riječi: „Gospodaru moj, oni su, uistinu, mnoge ljude na stranputicu naveli; onaj ko bude mene slijedio – moje je vjere, a onaj ko bude protiv mene ustajao, pa, Ti si, uistinu, Onaj Koji oprašta grijehe i milostiv si“, i riječi Isaa, alejhis-selam: „Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, Ti si, uistinu, Silni i Mudri.“ Zatim je podigao ruke i rekao: „Allahu moj, moj ummet!

Allahu moj, moj ummet! Allahu moj, moj ummet!“ pa zaplakao. Allah je rekao: „Idi Muhammedu — a Gospodar tvoj najbolje zna — i upitaj ga šta ga je rasplakalo.“ Džibril, alejhis-selam, došao mu je i upitao ga, pa mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao šta je kazao.

Allah je tada rekao: „Idi Muhammedu i reci mu: Mi ćemo te učiniti zadovoljnim u pogledu tvoga ummeta i nećemo te ožalostiti.“ Zatim je rekao: „O Džibrile…“

Ovo ukazuje na to da je ova dova upućena drugi put, nakon prve dove koju je Ibrahim uputio kada je ostavio Hadžeru i njenog sina — prije nego što je Kuća sagrađena. Ova dova je izrečena nakon njene gradnje, kao potvrda i ustrajna molba Allahu, Uzvišenom. Zato je rekao: „kod Tvoje časne Kabe.“ A riječi: „Gospodaru naš, da bi namaz obavljali“ Ibn Džerir tumači tako da su vezane za riječi „časne Kabe“: učinio ju je svetom kako bi se njeni stanovnici mogli kod nje posvetiti obavljanju namaza.

„Zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima.“ Ibn Abbas, Mudžahid i Seid ibn Džubejr kazali su: Da je rekao „srca ljudi“, Perzijanci, Rimljani, Jevreji, kršćani i svi ostali nagrnuli bi prema njoj; ali rekao je „srca nekih ljudi“, pa ju je posebno namijenio muslimanima. „I opskrbi ih raznim plodovima“ — kako bi im to pomoglo u pokornosti Tebi; iako je to „kotlina u kojoj se ništa ne sije“, podari im plodove za jelo. Allah mu je uslišao dovu, kao što kaže: „Zar im nismo pružili sigurno svetište u koje se, kao opskrba s Naše strane, donose plodovi svake vrste?“

(El-Kasas, 57.) To je Allahova dobrota, plemenitost, milost i blagoslov: u svetom gradu Mekki nema drveća koje rađa plodove, a u njega se donose plodovi iz okolnih krajeva, kao odgovor na dovu Njegovog prisnog prijatelja Ibrahima, alejhis-selam.

Uzvišeni na ovom mjestu iznosi dokaz protiv arapskih mnogobožaca: Sveti grad Mekka od samog je početka utemeljen na obožavanju jedinog Allaha, Koji nema sudruga. Ibrahim, zahvaljujući kojem je grad postao nastanjen i pun života, odrekao se svakoga ko obožava nekoga mimo Allaha. Za Mekku je molio sigurnost i rekao: „Gospodaru moj, učini ovaj grad sigurnim.“ Allah mu je uslišao dovu: „Zar ne vide da smo svetištem sigurnim učinili, dok se ljudi oko njih otimaju jedni za druge?“

I rekao je: „Prvi hram sagrađen za ljude jeste onaj u Beki, blagoslovljen je i putokaz svjetovima. U njemu su znamenja očita – mjesto na kojem je stajao Ibrahim. Ko uđe u njega, siguran je.“ (Ali Imran, 96–97.) U ovoj pripovijesti rekao je: „Gospodaru moj, učini ovaj grad sigurnim“, kao da je tu dovu uputio nakon što je grad već bio izgrađen.

Zato je rekao: „Hvala Allahu, Koji mi je u starosti podario Ismaila i Ishaka.“ Poznato je da je Ismail bio stariji od Ishaka trinaest godina. Kada je odveo Ismaila i njegovu majku na mjesto gdje se nalazi Mekka, dok je Ismail još bio dojenče, molio je: „Gospodaru moj, učini ovo mjesto gradom sigurnim“, kao što smo to opširno objasnili u suri El-Bekara.

„I sačuvaj i mene i sinove moje od toga da obožavamo kumire.“ Svako ko upućuje dovu treba moliti za sebe, svoje roditelje i svoje potomstvo. Zatim je spomenuo da su mnoga stvorenja bila iskušana kumirima i da se odriče onoga ko ih obožava, prepuštajući njihovu stvar Allahu: ako hoće, kaznit će ih, a ako hoće, oprostit će im. Tako je rekao i Isa, alejhis-selam: „Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, Ti si, uistinu, Silni i Mudri.“

Ovim se samo njihova stvar prepušta Allahovoj volji; ne tvrdi se da će se to nužno dogoditi. (El-Ankebut, 67; Ali Imran, 96–97; Ibrahim, 39; El-Bekara, 126; El-Maida, 118.)

Tefsir el-Begavija

Uzvišeni kaže: „Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio.“ Riječ „min“ upotrijebljena je za označavanje dijela, pa značenje ajeta glasi: naselio sam jednog od svojih potomaka. „U kotlini u kojoj se ništa ne sije“ — to je Mekka, jer je ona dolina između dvije planine. „Kod Tvoje časne Kabe“: nazvao ju je svetom zato što je kod nje zabranjeno ono što nije zabranjeno na drugim mjestima.

Obavijestio nas je Abdulvahid ibn Ahmed el-Melihi, njemu Ahmed ibn Abdullah en-Nuajmi, njemu Muhammed ibn Jusuf, njemu Muhammed ibn Ismail, njemu Abdullah ibn Muhammed, njemu Abdurrezzak, koji je rekao: Obavijestio nas je Ma'mer, od Ejjuba es-Sahtijanija i Kesira ibn el-Muttaliba ibn Ebi Vedaa — jedan je u hadisu dodao nešto na ono što je prenio drugi — od Seida ibn Džubejra, koji prenosi od Ibn Abbasa da je rekao: „Prva žena koja je upotrijebila pojas bila je majka Ismailova. Napravila ga je kako bi sakrila svoje tragove od Sare.

Zatim ju je Ibrahim, alejhis-selam, poveo sa sinom Ismailom, dok ga je dojila, pa ih ostavio kod Kuće, ispod jednog drveta na gornjem dijelu mesdžida, iznad Zemzema. U to vrijeme u Mekki nije bilo nikoga, niti je bilo vode. Ostavio ih je tamo, a uz njih stavio torbu s hurmama i mješinu s vodom. Potom se Ibrahim okrenuo i otišao.

Ismailova majka ga je slijedila i rekla: ‘O Ibrahime, kuda ideš i ostavljaš nas u ovoj dolini u kojoj nema nikoga niti ičega?’ To mu je govorila više puta, ali se on nije osvrtao. Upitala ga je: ‘Je li ti Allah ovo naredio?’ Odgovorio je: ‘Jeste.’ Rekla je: ‘Onda nas On neće ostaviti.’ Zatim se vratila.

Ibrahim je nastavio put, a kada je stigao do prijevoja, odakle ga nisu mogli vidjeti, okrenuo se licem prema Kući, podigao ruke i uputio ove dove: ‘Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije…’ sve do riječi: ‘da bi zahvalni bili.’

Ismailova majka dojila je Ismaila i pila vodu koju su imali, sve dok se voda u mješini nije potrošila. Ožednjeli su ona i njen sin, pa ga je gledala kako se previja — ili, kako je preneseno, kako se grči. Zatim je otišla, jer nije mogla gledati kako pati. Brdo Safa bilo joj je najbliže, pa se popela na njega i pogledala niz dolinu ne bi li koga ugledala, ali nije vidjela nikoga.

Sišla je sa Safe i, kada je stigla do doline, zadigla je rub svoje haljine i potrčala kao čovjek iscrpljen naporom, sve dok nije prešla dolinu. Zatim je došla do Merve, popela se na nju i pogledala ne bi li koga ugledala, ali nije vidjela nikoga. Tako je učinila sedam puta.

Ibn Abbas kaže da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Zbog toga ljudi trče između Safe i Merve.’ Kada se popela na Mervu, začula je glas, pa je rekla: ‘Tiho!’ — obraćajući se sama sebi. Zatim je pažljivo oslušnula i ponovo čula glas. Rekla je: ‘Čula sam te!

Ako imaš pomoć, pomozi!’ Tada je ugledala meleka na mjestu Zemzema. Melek je petom — ili, kako je preneseno, krilom — kopao dok se voda nije pojavila. Ismailova majka počela je rukama zahvatati vodu i puniti svoju mješinu, dok je voda izvirala i nakon što bi je zagrabila.

Ibn Abbas kaže da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Allah se smilovao Ismailovoj majci! Da je ostavila Zemzem’ — ili je rekao: ‘Da nije zahvatala vodu, Zemzem bi bio izvor koji teče.’ Ona se napila i podojila svoga sina. Melek joj je rekao: ‘Ne bojte se da ćete biti izgubljeni; ovdje će biti Allahova Kuća.

Ovaj dječak i njegov otac sagradit će je, a Allah neće zanemariti njene stanovnike.’

Mjesto Kuće bilo je uzdignuto iznad zemlje poput brežuljka. Bujice su ga zaobilazile s desne i lijeve strane, i tako je ostalo sve dok pored njih nije prošla skupina putnika iz plemena Džurhum — ili porodica iz Džurhuma — koja je dolazila putem Kedaa. Smjestili su se u donjem dijelu Mekke, pa ugledali pticu kako kruži. Rekli su: ‘Ova ptica kruži iznad vode, a mi znamo da u ovoj dolini nema vode.’

Poslali su jednog ili dvojicu izvidnika, koji su naišli na vodu. Vratili su se i obavijestili ih, pa su došli. Ismailova majka bila je kod vode. Upitali su je: ‘Dopuštaš li nam da se nastanimo kod tebe?’ Odgovorila je: ‘Da, ali nemate pravo na vodu.’

Rekli su: ‘U redu.’ Ibn Abbas kaže da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘To je obradovalo Ismailovu majku, jer je voljela društvo.’ Oni su se nastanili, a zatim su pozvali svoje porodice, pa su se i one doselile. Tako je u tom mjestu nastalo više domaćinstava.

Dječak je odrastao i od njih naučio arapski. Kada je odrastao, svidio im se i oženili su ga jednom od svojih žena. Ismailova majka je umrla. Ibrahim je došao nakon što se Ismail oženio, da obiđe ono što je ostavio za sobom…“ Ovu pripovijest naveli smo u suri El-Bekara.

Uzvišene riječi: „Gospodaru naš, da bi namaz obavljali“ — „zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima.“ „Srca“ je množina riječi „srce“. „Čeznu za njima“ znači: žude za njima i osjećaju naklonost prema njima. Es-Suddi kaže: učini da njihova srca budu privučena ovom mjestu.

Mudžahid kaže: Da je rekao „srca ljudi“, Perzijanci, Rimljani, Turci i Indijci nagrnuli bi k vama. Seid ibn Džubejr kaže: Jevreji, kršćani i vatropoklonici hodočastili bi je. Ali rekao je: „srca nekih ljudi“, misleći na muslimane. „I opskrbi ih raznim plodovima“ — onim čime si opskrbio stanovnike naselja koja imaju vodu. „Da bi zahvalni bili.“ Ebu Kesir kaže: …

„Gospodaru moj, oni su, uistinu, mnoge ljude na stranputicu naveli“ — mnogi su zbog njih skrenuli s puta upute i počeli ih obožavati. Ovdje je izraz upotrijebljen obrnutim redoslijedom, kao u riječima Uzvišenog: „To vas samo šejtan plaši svojim pristalicama“ (Ali Imran, 175), odnosno: plaši ih svojim pristalicama. Rečeno je i da je zabluda pripisana kumirima zato što su oni njen uzrok, kao što čovjek kaže: „Svijet me je zaveo“, pripisujući iskušenje svijetu zato što ga je izazvao. „Onaj ko bude mene slijedio – moje je vjere“, odnosno, pripada ljudima moje vjere.

„A onaj ko bude protiv mene ustajao, pa, Ti si, uistinu, Onaj Koji oprašta grijehe i milostiv si.“ Es-Suddi kaže da to znači: ko mi se suprotstavi, a zatim se pokaje. Mukatil ibn Hajjan kaže: ko mi se suprotstavi u nečemu mimo širka. Rečeno je i da je to kazao prije nego što ga je Allah obavijestio da neće oprostiti širk. (En-Nas.)

„Gospodaru naš, Ti sigurno znaš šta mi tajimo, a šta na javu iznosimo“ — od naših stvari. Ibn Abbas i Mukatil kažu: misli se na tugu koju je osjećao zbog Ismaila i njegove majke, koje je nastanio u kotlini u kojoj se ništa ne sije. „A Allahu ništa nije skriveno; ni na Zemlji, ni na nebu.“ Rečeno je da je to nastavak Ibrahimovih riječi. Većina učenjaka kaže da su to Allahove, Uzvišenog, riječi.

Uzvišeni kaže: „Gospodaru moj, učini ovaj grad sigurnim“ — misli se na Sveti harem. „Sigurnim“ znači: gradom sigurnosti, u kojem su ljudi bezbjedni. „I sačuvaj mene“ znači: udalji me. „I sinove moje od toga da obožavamo kumire.“

Za „udaljiti nešto od nekoga“ kaže se: dženebtuhu, edžnebtuhu, džennebtuhu i idžtenebtuhu; sve te riječi imaju isto značenje. Ako se postavi pitanje: Ibrahim, alejhis-selam, bio je sačuvan od obožavanja kumira, pa kako je onda ova molba primjerena? A mnogi njegovi potomci obožavali su kumire, pa kako je dova bila uslišana? Odgovor je da je Ibrahim ovom dovom molio za dodatnu zaštitu i postojanost.

Što se tiče njegovih sinova, mislio je na sinove iz svog potomstva; među njima niko nije obožavao kumira. Rečeno je i da je tom dovom obuhvatio one među svojim potomcima koji su bili vjernici.

„Gospodaru naš, oprosti meni i roditeljima mojim.“ Ako se postavi pitanje kako je molio oprost za svoje roditelje kada nisu bili vjernici, odgovor je da je rečeno kako je njegova majka prihvatila islam. Rečeno je i da je mislio: ako prihvate islam i pokaju se. Također je kazano da je to rekao prije nego što mu je postalo jasno stanje njegova oca; Allah je opravdao Svoga prisnog prijatelja zbog molitve za oca u suri Et-Tevba.

„I svim vjernicima“ znači: oprosti svim vjernicima. „Na Dan kad se bude polagao račun“ — kada račun bude iznesen i pokazan. Rečeno je i da se misli na Dan kada ljudi ustanu radi polaganja računa, a izrazom „račun“ obuhvaćen je smisao koji se razumije.

„Hvala Allahu, Koji mi je u starosti podario Ismaila i Ishaka“ — podario mi ih je. „Gospodar moj dove, uistinu, uslišava.“ Ibn Abbas kaže: Ismail se rodio Ibrahimu kada je imao devedeset i devet godina, a Ishak kada je imao sto dvanaest. Seid ibn Džubejr kaže: Ibrahimu je obradovana vijest o Ishaku kada je imao sto sedamnaest godina.

„Gospodaru moj, daj da u obavljanju namaza budem ustrajan“ — učini me jednim od onih koji namaz obavljaju sa svim njegovim sastavnim dijelovima i redovno ga čuvaju. „I potomke moje“ — učini da među mojim potomcima bude onih koji obavljaju namaz. „Gospodaru naš, Ti usliši dovu moju“ — to jest, primi moje djelo i ibadet; ibadet je nazvan dovom. U hadisu se navodi: „Dova je srž ibadeta.“ Rečeno je i da značenje glasi: usliši moju dovu.