Molitva za postojanost u islamu

Tefsir šejha Abdurrahmana es-Sa’dija

Kada je Allah Jusufu podario vlast na Zemlji, kraljevstvo i sve ostalo što mu je podario, obradovao ga ponovnim susretom s roditeljima i braćom, te mu dao veliko znanje, Jusuf je, priznajući Allahovu blagodat i zahvaljujući Mu na njoj, zamolio da ostane postojan u islamu: „Gospodaru moj, Ti si mi dao dio vlasti“ — jer je upravljao riznicama zemlje i njenim poslovima te bio visoki kraljev ministar — „i naučio me tumačenju kazivanja“ — to jest, tumačenju kazivanja iz objavljenih knjiga, snova i drugim vrstama znanja. „O Ti Koji si nebesa i Zemlju stvorio bez prethodnog primjera!

Ti si moj Zaštitnik na ovome i na onome svijetu. Daj da umrem kao musliman“ — to jest, sačuvaj me u islamu i učvrsti me u njemu sve dok me ne usmrtiš kao muslimana. Ovo nije bila molitva kojom je tražio da mu smrt dođe prije vremena. „I pridruži me čestitima“ — vjerovjesnicima, dobrim i odabranim ljudima.

Tefsir imama Ibn Kesira

Ovo je molitva koju je Jusuf, iskreni vjerovjesnik, uputio svome Gospodaru, Uzvišenom, kada je blagodat prema njemu bila upotpunjena: ponovo se sastao sa svojim roditeljima i braćom, a Allah mu je podario vjerovjesništvo i kraljevstvo. Zamolio je svoga Gospodara, Uzvišenog, da mu, kao što je upotpunio Svoju blagodat prema njemu na ovome svijetu, nastavi podarivati blagodat i na onome svijetu te da ga, kada mu dođe smrt, usmrti kao muslimana. Tako je rekao ed-Dahhak. I zamolio je da ga pridruži čestitima, odnosno svojoj braći među vjerovjesnicima i poslanicima — neka su Allahov mir i blagoslov na svima njima.

Moguće je da je Jusuf, alejhis-selam, ovu molitvu izgovorio na samrti, kao što se pouzdano prenosi u oba Sahiha od Aiše, radijallahu anha, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na samrti podizao prst i govorio: „Allahu moj, među Najuzvišenije društvo! Allahu moj, među Najuzvišenije društvo! Allahu moj, među Najuzvišenije društvo!“ Moguće je i da je molio da umre kao musliman i da bude pridružen čestitima kada mu dođe određeni čas i kada mu se završi život, a ne da mu se to odmah dogodi.

Tako se, naprimjer, za drugoga kaže: „Neka te Allah usmrti kao muslimana“, a onaj koji moli kaže: „Allahu moj, daj da živimo kao muslimani, da umremo kao muslimani i pridruži nas čestitima.“

Moguće je i da je tražio da se to odmah ostvari, jer je to bilo dopušteno u njihovom vjerozakonu. Katade je rekao o riječima: „Daj da umrem kao musliman i pridruži me čestitima“: „Kada je Allah okupio njegovu porodicu i obradovao ga, a on tada bio obasut blagodatima ovoga svijeta, kraljevstva i raskoši, čeznuo je za čestitim ljudima koji su bili prije njega.“ Ibn Abbas je govorio: „Nijedan vjerovjesnik prije Jusufa, alejhis-selam, nije poželio smrt.“ Isto tako Ibn Džerir i es-Suddi prenose od Ibn Abbasa da je on bio prvi vjerovjesnik koji je uputio takvu molitvu.

Moguće je da to znači da je bio prvi koji je molio da umre kao musliman, kao što je Nuh prvi rekao: „Gospodaru moj, oprosti meni, mojim roditeljima i onome ko uđe u moju kuću kao vjernik“ (Nuh, 28). A moguće je i da je bio prvi koji je molio da se to odmah ostvari. To je očito iz Katadinog kazivanja, ali takvo nešto nije dopušteno u našem vjerozakonu.

Imam Ahmed ibn Hanbel, Allah mu se smilovao, rekao je: „Prenio nam je Ismail ibn Ibrahim, njemu Abdulaziz ibn Suhejb, od Enesa ibn Malika, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Neka niko od vas ne poželi smrt zbog nevolje koja ga je zadesila. Ako baš mora da je poželi, neka kaže: ‘Allahu moj, ostavi me u životu dok god je život bolji za mene, a usmrti me kada smrt bude bolja za mene.’““

Imam Ahmed je rekao: „Prenio nam je Ebu el-Mugira, njemu Me‘an ibn Rifa‘a, koji mi je kazao od Alija ibn Jezida, od el-Kasima, od Ebu Umame: ‘Sjedili smo s Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, pa smo razgovarali i bili ganuti; Sa‘d ibn Ebi Vekkas je zaplakao i dugo plakao, a zatim rekao: ‘Kamo sreće da sam umro!’ Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Sa‘de, zar bi pored mene poželio smrt?’ To je ponovio nekoliko puta, pa zatim rekao: ‘Sa‘de, ako si stvoren za Džennet, onda je svaki dodatni dio tvoga života ili dobro djelo koje učiniš u njemu bolji za tebe.’“

Imam Ahmed je također rekao: „Prenio nam je Hasan, njemu Ibn Lehi‘a, njemu Ebu Junus — a to je Sulejm ibn Džubejr — od Ebu Hurejre, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Neka niko od vas ne poželi smrt i neka ne moli za nju prije nego što mu dođe. Ako neko od vas umre, njegova djela se prekidaju, a vjernikov život mu samo povećava dobro.’“ Ovaj hadis bilježi samo Ahmed.

Ovo se odnosi na slučaj kada je nevolja lična. Ako, međutim, čovjeku prijeti iskušenje u vjeri, dopušteno je moliti za smrt, kao što je Allah kazao o čarobnjacima kada ih je faraon htio odvratiti od njihove vjere i zaprijetio im pogubljenjem. Oni su rekli: „Gospodaru naš, daj da budemo strpljivi i usmrti nas kao muslimane“ (El-A‘raf, 126). Merjema je, kada su je porođajni bolovi doveli do palminog stabla, rekla: „Kamo sreće da sam prije ovoga umrla i da sam potpuno u zaborav pala!“

(Merjem, 23). Znala je da će je ljudi optuživati za blud jer nije imala muža, a bila je trudna i rodila dijete. Neko bi pitao: „Kako joj se to dogodilo?“ Zato su joj se najprije obratili riječima: „O Merjema, učinila si nešto nečuveno!

O sestro Harunova, tvoj otac nije bio nevaljao čovjek, a ni majka tvoja nije bila nevaljalica“ (Merjem, 27–28). Allah joj je iz te situacije dao izlaz i izbavljenje: učinio je da dijete u kolijevci progovori i kaže da je Allahov rob i poslanik. To je bilo veliko znamenje i očito čudo — neka su Allahov mir i blagoslov na njemu.

U hadisu Muaza, koji prenose imam Ahmed i et-Tirmizi, u kazivanju o snu i molitvi u njemu stoji: „A ako za neki narod odrediš iskušenje, usmrti me Sebi, a da ne budem iskušan.“ Imam Ahmed je rekao: „Prenio nam je Ebu Seleme, njemu Abdulaziz ibn Muhammed, od Amra, od Asima, od Omera ibn Katade, od Mahmuda ibn Lebida, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Dvije stvari čovjeku nisu drage: smrt, iako je smrt bolja za vjernika; i oskudica u imetku, iako oskudica znači manje polaganja računa.’“

Kada se pojave iskušenja u vjeri, dopušteno je moliti za smrt. Zato je Alija ibn Ebi Talib, radijallahu anhu, pred kraj svoje vladavine, kada je vidio da se stvari neće srediti i da će stanje biti sve teže, rekao: „Allahu moj, uzmi me Sebi; dosta mi je njih, a i njima mene.“ A kada je imam Buhari, Allah mu se smilovao, doživio iskušenja i ono što mu se dogodilo s vladarom Horasana, rekao je: „Allahu moj, usmrti me Sebi.“ U hadisu se kaže: „Čovjek će prolaziti pored groba — za vrijeme Dedždžala — i govoriti: ‘Kamo sreće da sam na tvome mjestu!’“

To će biti zbog iskušenja, potresa, nemira i strašnih događaja kojima će biti iskušan svako ko bude iskušavan.

Ebu Dža‘fer ibn Džerir je rekao: „Preneseno je da su se Jakubovi sinovi, koji su Jusufu učinili ono što su učinili, pokajali, pa im je Allah primio pokajanje, prešao preko njihovih grijeha i oprostio im.“ Zatim je naveo: „Kazivao nam je el-Kasim, njemu el-Hasan, njemu Hadždžadž, od Saliha el-Merrija, od Jezida er-Rekašija, od Enesa ibn Malika: ‘Kada je Allah ponovo okupio Jakubovu porodicu i obradovao ga, njegovi sinovi su se osamili da se dogovore. Jedan od njih reče drugima: ‘Zar ne znate šta ste učinili i koliko je starac zbog vas propatio, kao i Jusuf?’ Rekli su: ‘Znamo.’

On reče: ‘Zar vas njihovo opraštanje neće učiniti nemarnima? A šta ćete pred svojim Gospodarom?’ Dogovorili su se da odu starcu. Sjeli su pred njega, a Jusuf je sjedio pored oca. Rekli su: ‘Oče naš, došli smo ti zbog nečega zbog čega ti nikada prije nismo dolazili.

Zadesilo nas je nešto kakvo nas nikada prije nije zadesilo.’ Toliko su ga potresli da je zaplakao, a vjerovjesnici su najmilostiviji ljudi. Upitao ih je: ‘Šta vam je, sinovi moji?’ Rekli su: ‘Zar ne znaš šta smo ti učinili i šta smo učinili našem bratu Jusufu?’

Rekao je: ‘Znam.’ Upitali su: ‘Zar nam vas dvojica niste oprostili?’ Odgovorili su: ‘Jesmo.’ Oni rekoše: ‘Vaše nam opraštanje ništa ne koristi ako nam Allah ne oprosti.’ Upitao je: ‘Šta želite, sinovi moji?’ Rekli su: ‘Želimo da moliš Allaha za nas.

Kada ti od Allaha dođe objava da nam je oprostio ono što smo učinili, obradovat ćemo se i srca će nam se smiriti; u protivnom, nikada više nećemo imati radosti na ovome svijetu.’ Starac je ustao i okrenuo se prema kibli; Jusuf je stao iza svog oca, a oni iza njih, ponizni i skrušeni. Jakub je molio, a Jusuf izgovarao amin.

Dvadeset godina im nije bilo odgovoreno — Salih el-Merri kaže da ih je time zastrašivao — sve dok na početku dvadesete godine Džibril, alejhis-selam, nije sišao Jakubu i rekao: ‘Allah me poslao da te obradujem: primio je tvoju molitvu za tvoje sinove, oprostio im ono što su učinili i nakon tebe im odredio zavjet vjerovjesništva.’“ Ovo predanje se prenosi kao izreka Enesa, a Jezid er-Rekaši i Salih el-Merri veoma su slabi prenosioci.

Es-Suddi je spomenuo da je Jakub, alejhis-selam, kada mu se približila smrt, oporučio Jusufu da ga sahrani pored Ibrahima i Ishaka. Kada je umro, Jusuf ga je balzamovao i poslao u Šam, gdje je sahranjen pored njih — neka je Allahov mir na njima. U Buhariji i Muslimu zabilježeno je: „Neka niko od vas ne poželi smrt zbog nevolje koja ga je zadesila. Ako je dobročinitelj, možda će povećati svoja dobra djela; a ako je grješnik, možda će se pokajati.

Neka, umjesto toga, kaže: ‘Allahu moj, ostavi me u životu dok god je život bolji za mene, a usmrti me kada smrt bude bolja za mene.’“

Tefsir el-Begavija

„Gospodaru moj, Ti si mi dao dio vlasti“ — to znači vlast nad Egiptom. Vlast je širok raspon mogućnosti i moći za onoga ko upravlja i vodi poslove. „I naučio me tumačenju kazivanja“ — to jest, tumačenju snova.

„Stvoritelju“ — to jest: „O Stvoritelju!“ „Stvoritelju nebesa i Zemlje“ znači: Onome Koji ih je stvorio. „Ti si moj Zaštitnik“ znači: Ti mi pomažeš i upravljaš mojim poslovima. „Na ovome i na onome svijetu. Daj da umrem kao musliman“ — kaže: „Uzmi me Sebi kao muslimana.“

„I pridruži me čestitima“ — misli na svoje pretke, vjerovjesnike.

Katade je rekao: „Nijedan vjerovjesnik prije Jusufa nije molio za smrt.“ U kazivanju se navodi da je, kada je Allah ponovo okupio njegovu porodicu i doveo mu roditelje i porodicu, on čeznuo za svojim Gospodarom, Uzvišenim, pa je izgovorio ove riječi. El-Hasan je rekao: „Nakon toga je živio još mnogo godina.“ Neko drugi je rekao: „Nije prošla ni sedmica od kada je to rekao, a umro je.“

Razilazili su se u pogledu trajanja Jusufovog odsustva od oca. El-Kelbi je rekao: „Dvadeset dvije godine.“ Rečeno je: „Četrdeset godina.“ El-Hasan je rekao: „Jusufa su bacili u bunar kada je imao sedamnaest godina. Od oca je bio odsutan osamdeset godina, a nakon susreta s Jakubom živio je još dvadeset tri godine.

Umro je u dobi od stotinu dvadeset godina.“ U Tori stoji da je umro u dobi od stotinu deset godina. Jusufu su se od žene vladara rodila tri djeteta: Efrajim, Meša i Rahma, žena iskušanog Ejuba, alejhis-selam. Rečeno je i da je Jusuf nakon očeve smrti živio još šezdeset godina, a prema drugima i duže. Mišljenja o tome se razlikuju.

Umro je u dobi od stotinu dvadeset godina. Sahranili su ga u Nilu, u mramornom kovčegu. Kada je umro, stanovnici su se sporili oko toga gdje će ga sahraniti: ljudi iz svake četvrti željeli su da bude sahranjen u njihovoj četvrti, nadajući se njegovom blagoslovu, pa su skoro počeli da se bore. Odlučili su da ga sahrane u Nilu, gdje se voda dijeli po Egiptu, kako bi voda tekla pored njega i njegov blagoslov dopro do svih.

Ikrima je rekao: „Sahranili su ga na desnoj obali Nila, pa je ta strana postala plodna, a druga strana neplodna. Zato su ga sahranili usred Nila, a položaj su odredili pomoću lanca, pa su obje obale postale plodne. Tako je ostalo sve dok ga Musa nije iznio i sahranio u Šamu, blizu njegovih predaka. Zatim su ga prenijeli na lijevu obalu, pa je ta strana postala plodna, a druga neplodna.“