Molitva za upis među svjedoke

Tefsir šejha Abdurrahmana es-Sa’dija

Kada bi čuli ono što je objavljeno Poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, to bi djelovalo na njihova srca i oni bi pred tim bili skrušeni. Oči bi im se napunile suzama zbog istine koju su čuli i u koju su bili potpuno uvjereni. Zato su povjerovali i priznali je, pa su rekli: „Gospodaru naš, vjerujemo, pa nas upiši među svjedoke“ — među ummet Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koji svjedoči da je Allah Jedan, da su Njegovi poslanici istiniti i da je istinito ono s čime su došli, te svjedoči o narodima prije njih, potvrđujući ko je vjerovao, a ko nije.

Oni su pravedni i njihovo svjedočenje se prihvata, kao što Uzvišeni kaže: „I tako smo vas učinili zajednicom sredine, da budete svjedoci protiv ostalih ljudi i da Poslanik bude svjedok protiv vas.“ (El-Bekara, 143)

Kao da su ih korili zbog vjere i žurbe da je prihvate, pa su rekli: „A zašto da ne vjerujemo u Allaha i u ono što nam je od istine došlo, kad se nadamo da će nas Gospodar naš uvesti među dobre ljude?“ To znači: Šta nas sprečava da vjerujemo u Allaha, kad nam je od našeg Gospodara došla istina u koju nema sumnje? Ako povjerujemo i budemo slijedili istinu, nadamo se da će nas Allah uvesti u Džennet zajedno s dobrim ljudima. Pa šta bi nas moglo spriječiti? Zar to nije razlog da požurimo, pokorimo se vjeri i ne zaostajemo za njom?

Tefsir imama Ibn Kesira

Zatim ih je opisao kao ljude koji se pokoravaju istini, slijede je i pravedno postupaju, pa je rekao: „A kada slušaju ono što se objavljuje Poslaniku, vidiš kako im oči suzama rone zbog istine koju su spoznali.“ To jest, zbog nagovještaja o dolasku Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koje su imali.

„Govore: ‘Gospodaru naš, vjerujemo, pa nas upiši među svjedoke.’“ To jest, među one koji svjedoče da je ovo istina i vjeruju u nju. En-Nesai bilježi od Amra ibn Alija el-Fellasa, od Omera ibn Alija ibn Mukaddema, od Hišama ibn Urve, od njegova oca, od Abdullaha ibn ez-Zubejra, koji je rekao: „Ovaj ajet objavljen je o Nedžašiju i njegovim drugovima: ‘A kada slušaju ono što se objavljuje Poslaniku, vidiš kako im oči suzama rone zbog istine koju su spoznali. Govore: ‘Gospodaru naš, vjerujemo, pa nas upiši među svjedoke.’“

Et-Taberani bilježi: Ispričao nam je Ebu Šubejl Ubejdullah ibn Abdurrahman ibn Vakid, ispričao nam je moj otac, ispričao nam je El-Abbas ibn Fadl, od Abduldžebbara ibn Nafi‘a ed-Dabija, od Katade i Džafera ibn Ijasa, od Seida ibn Džubejra, od Ibn Abbasa, o Allahovim riječima: „A kada slušaju ono što se objavljuje Poslaniku, vidiš kako im oči suzama rone“, koji je rekao: „Oni su bili zemljoradnici koji su došli iz Abesinije s Džaferom ibn Ebi Talibom. Kada im je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, proučio Kur’an, povjerovali su i oči su im se napunile suzama.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao im je: ‘Možda ćete se, kada se vratite u svoju zemlju, vratiti svojoj vjeri.’ Oni su odgovorili: ‘Nećemo napustiti svoju vjeru.’ Tada je Allah objavio ove riječi o njima.“ Ibn Ebi Hatim, Ibn Merdavejh i El-Hakim u svom Mustedreku bilježe predaju putem Semmaka, od Ikrime, od Ibn Abbasa o Allahovim riječima: „Pa nas upiši među svjedoke“, koji je rekao: „To jest, s Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem.

Njegov ummet su svjedoci: svjedoče da je njihov Poslanik dostavio objavu i da su poslanici dostavili objavu.“ Zatim je El-Hakim rekao: „Lanac prenosilaca je vjerodostojan, a njih dvojica ga nisu zabilježila.“ Allah bio zadovoljan njima dvojicom.

Uzvišeni kaže: „A zašto da ne vjerujemo u Allaha i u ono što nam je od istine došlo, kad se nadamo da će nas Gospodar naš uvesti među dobre ljude?“ Ova skupina kršćana spomenuta je i u riječima Uzvišenog: „Ima i među sljedbenicima Knjige onih koji vjeruju u Allaha i u ono što je objavljeno vama i u ono što je objavljeno njima, ponizni su pred Allahom…“ (Ali Imran, 199). To su oni za koje je Allah rekao: „Oni kojima smo dali Knjigu prije njega vjeruju u njega. A kada im se kazuje, govore: ‘Mi vjerujemo u njega; on je, doista, istina od Gospodara našeg.

Mi smo i prije njega bili muslimani.’ Njima će biti data dvostruka nagrada zato što su strpljivi, što lijepim djelom zlo uzvraćaju i što udjeljuju od onoga čime smo ih opskrbili. A kada čuju besmislicu, od nje se okrenu i kažu: ‘Nama naša djela, a vama vaša djela. Mir vama!

Mi ne želimo društvo neznalica.’“ (El-Kasas, 52–55) Oni ne kupuju Allahove ajete za neznatnu cijenu; takvima pripada nagrada kod Gospodara njihova. Allah, zaista, brzo svodi račun. (Ali Imran, 199)

Tefsir el-Begavija

„A zašto da ne vjerujemo u Allaha i u ono što nam je od istine došlo?“ To je zato što su ih Jevreji korili i pitali: „Zašto ste povjerovali?“ Oni su im tako odgovorili.

„I nadamo se da će nas Gospodar naš uvesti među dobre ljude“ — to jest, u ummet Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Dokaz za to su Allahove riječi: „Zemlju će naslijediti robovi Moji dobri.“ (El-Enbija, 105)

„A kada slušaju ono što se objavljuje Poslaniku“ — Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem — „vidiš kako im oči suzama rone“, to jest, suze teku „zbog istine koju su spoznali“. Ibn Abbas, radijallahu anhuma, prenosi od Ata’a da se time misli na Nedžašija i njegove drugove: Džafer im je u Abesiniji proučio „Kaf Ha Ja Aj Sad“ (Kaf, Ha, Ja, Aj, Sad), pa su neprestano plakali dok Džafer nije završio učenje.

„Govore: ‘Gospodaru naš, vjerujemo, pa nas upiši među svjedoke’“, to jest, među ummet Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Dokaz za to su Allahove riječi: „Da budete svjedoci protiv ostalih ljudi.“ (El-Bekara, 143)