Zahvalnost i čestito potomstvo

Tefsir šejha Abdurrahmana es-Sa’dija

Ovo je izraz Allahove dobrote prema Svojim robovima i Njegove zahvalnosti roditeljima: oporučio je djeci i obavezao ih da prema roditeljima budu dobrostiva, lijepim i blagim govorom, davanjem imetka i izdržavanjem te drugim vidovima dobročinstva. Zatim je ukazao na razlog koji to nalaže, spominjući šta je majka podnijela noseći dijete i kakve je tegobe trpjela tokom trudnoće, zatim veliku teškoću porođaja, pa teškoće dojenja i brige o djetetu.

Navedeno nije kratko razdoblje od jednog ili dva sata, već dugo razdoblje koje traje „trideset mjeseci“: trudnoća traje devet mjeseci ili približno toliko, a preostalo vrijeme otpada na dojenje. To je uobičajeno trajanje. Ovim se ajetom, zajedno s riječima: „Majke neka doje djecu svoju pune dvije godine“ (El-Bekara, 2:233), dokazuje da najkraća trudnoća traje šest mjeseci. Jer, kada se od trideset mjeseci oduzmu dvije godine dojenja, preostaje šest mjeseci trudnoće.

„Dok ne dostigne svoju punu snagu“ — to jest, dok ne dostigne vrhunac svoje snage i mladosti i potpunu zrelost razuma. „I dostigne četrdeset godina“, pa kaže: „Gospodaru moj, nadahni me“ — to jest, podari mi nadahnuće i uspjeh — „da budem zahvalan na blagodati Tvojoj koju si darovao meni i roditeljima mojim“. To su blagodati vjere i ovosvjetske blagodati. Biti zahvalan na njima znači koristiti ih u pokornosti Onome koji ih je darovao i podario, priznati Njegovu dobrotu, priznati svoju nemoć da Mu se dovoljno zahvalimo i truditi se da Ga njima hvalimo.

Blagodati koje su darovane roditeljima jesu blagodati i njihovoj djeci i potomstvu, jer će i oni nužno imati koristi od njih, njihovih uzroka i posljedica — naročito od blagodati vjere. Dobro roditelja, koje se ogleda u znanju i djelovanju, jedan je od najvećih uzroka čestitosti njihove djece. „I da činim dobra djela kojima ćeš Ti biti zadovoljan“ — tako da budu obuhvatna u onome što ih čini ispravnim i sačuvana od svega što ih kvari. To su djela kojima je Allah zadovoljan, koja prima i za koja nagrađuje.

„I učini dobrim potomstvo moje“ — nakon što je molio za vlastitu čestitost, molio je da Allah popravi stanje njegovih potomaka. Spomenuo je da njihova čestitost donosi korist i njihovim roditeljima, rekavši: „učini dobrim za mene“. „Ja se, doista, Tebi kajem“ zbog grijeha i prijestupa i vraćam se pokornosti Tebi, „i ja sam, doista, od muslimana“.

Tefsir imama Ibn Kesira

Nakon što je Uzvišeni u prethodnom ajetu spomenuo da je samo Njemu svojstveno božanstvo, iskreno obožavanje i ustrajnost u pokornosti Njemu, nadovezao je na to oporuku o roditeljima, kao što se to spominje zajedno na više mjesta u Kur’anu. Uzvišeni kaže: „Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite“ (El-Isra’, 17:23), i: „Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim — Meni će se svi vratiti“ (Lukman, 31:14), kao i u drugim brojnim ajetima. Ovdje kaže: „Čovjeka smo zadužili da roditeljima svojim dobro čini“ — to jest, naredili smo mu da prema njima bude dobrostiv i nježan.

Ebu Davud et-Tajalisi prenosi: „Pričao nam je Šu‘ba, obavijestio me Simak ibn Harb, rekavši: Čuo sam Mus‘aba ibn Sa‘da kako prenosi od Sa‘da da je Sa‘dova majka rekla Sa‘du: ‘Zar Allah nije naredio da se roditelji slušaju? Neću ništa jesti niti piti sve dok ne zaniječeš vjeru u Allaha.’ Odbijala je hranu i piće, pa su joj štapom otvarali usta. Tada je objavljen ovaj ajet: ‘Čovjeku smo oporučili da roditeljima dobro čini’“ (El-‘Ankebut, 29:8).

Hadis sličnog sadržaja, ali opširniji, prenose Muslim i autori zbirki Sunen, osim Ibn Madže, preko Šu‘be s istim lancem prenosilaca. „Majka ga njegova s mukom nosi“ — to jest, zbog njega je tokom trudnoće trpjela teškoće i umor: mučnine, slabost, teret, tjeskobu i druge tegobe koje pogađaju trudnice. „I u mukama ga rađa“ — to jest, i sam porođaj bio je težak, zbog trudova i njihove siline. „Nosi ga i doji trideset mjeseci.“

Alija, radijallahu anhu, ovim je ajetom, zajedno s ajetom iz sure Lukman: „A njegovo odbijanje od dojenja traje dvije godine“ (Lukman, 31:14), i riječima: „Majke neka doje djecu svoju pune dvije godine, za onoga ko želi da dojenje bude potpuno“ (El-Bekara, 2:233), dokazivao da najkraća trudnoća traje šest mjeseci. To je snažno i ispravno zaključivanje. S njim su se složili Osman i skupina ashaba, radijallahu anhum.

Muhammed ibn Ishak ibn Jesar prenosi od Jezida ibn Abdullaha ibn Kusajta, a on od Bedže ibn Abdullaha el-Džuhenija, koji je rekao: „Jedan čovjek od nas oženio je ženu iz plemena Džuhajna i ona mu je rodila dijete nakon tačno šest mjeseci. Njen muž otišao je Osmanu i ispričao mu šta se desilo. Osman je poslao po nju. Kada je ustala da obuče odjeću, njena sestra je zaplakala.

Žena joj reče: ‘Zašto plačeš? Tako mi Allaha, nijedan čovjek osim njega nije mi prišao; Allah će presuditi šta hoće.’ Kada su je doveli Osmanu, naredio je da bude kamenovana. To je doprlo do Alije, pa je otišao Osmanu i rekao: ‘Šta to radiš?’

Osman odgovori: ‘Rodila je nakon tačno šest mjeseci. Zar je to moguće?’ Alija mu reče: ‘Zar ne čitaš Kur’an?’ ‘Čitam’, odgovori Osman. Alija reče: ‘Zar nisi čuo da Allah kaže: „Nosi ga i doji trideset mjeseci“, a zatim: „Pune dvije godine“?

Nije preostalo ništa osim šest mjeseci.’ Osman reče: ‘Tako mi Allaha, na to nisam obratio pažnju.’ Zatim je naredio: ‘Dovedite mi tu ženu!’ Ali, kada su došli do nje, kazna je već bila izvršena. Bedže je rekao: ‘Tako mi Allaha, nije bilo sličnijeg gavrana gavranu, niti jajeta jajetu, nego što je taj dječak bio sličan svom ocu.’

Kada ga je otac vidio, rekao je: ‘Sine moj, tako mi Allaha, ne sumnjam u tebe.’ Allah ga je zatim iskušao ranom, ranom koja je nagrizala njegovo tijelo, i ona ga je neprestano izjedala sve dok nije umro.“ Ovo prenosi Ibn Ebi Hatim, a drugi lanac prenošenja naveli smo kod riječi: „Ja sam prvi među onima koji se klanjaju“ (Ez-Zuhruf, 43:81). Ibn Ebi Hatim kaže: „Pričao nam je moj otac, pričao nam je Ferve ibn el-Mugra, pričao nam je Ali ibn Mihr, od Davuda ibn Ebi Hinda, od Ikrime, od Ibn Abbasa, koji je rekao: ‘Ako žena rodi nakon devet mjeseci, za dojenje joj je dovoljno dvadeset i jedan mjesec.

Ako rodi nakon sedam mjeseci, za dojenje joj je dovoljno dvadeset i tri mjeseca. A ako rodi nakon šest mjeseci, onda doji pune dvije godine, jer Uzvišeni Allah kaže: „Nosi ga i doji trideset mjeseci.“’“ „Dok ne dostigne svoju punu snagu“ — to jest, dok ne ojača, odraste i postane zreo. „I dostigne četrdeset godina“ — to jest, dok mu razum, razumijevanje i blagost ne dostignu potpunost.

Kaže se da se čovjek uglavnom ne mijenja nakon četrdesete godine. Ebu Bekr ibn Ajjaš prenosi od A‘meša, a on od Kasima ibn Abdurrahmana, koji je rekao: „Upitao sam Mesruka: ‘Kada čovjek počinje odgovarati za svoje grijehe?’ Odgovorio je: ‘Kada dostigne četrdeset godina, tada se čuvaj.’“

El-Hafiz Ebu Ja‘la el-Mawsili kaže: „Pričao nam je Ubejdullah el-Kavvariri, pričao nam je Uzre ibn Kajs el-Ezdi — koji je doživio stotu godinu — pričao nam je Ebu el-Hasan es-Seluli, a on je dodao: ‘Rekao mi je Muhammed ibn Amr ibn Osman, od Osmana, od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: „Kada muslimanski rob dostigne četrdeset godina, Allah mu olakša polaganje računa; kada dostigne šezdeset godina, Allah mu podari da Mu se vraća; kada dostigne sedamdeset godina, zavole ga stanovnici nebesa; kada dostigne osamdeset godina, Allah mu učvrsti dobra djela i izbriše loša;

a kada dostigne devedeset godina, Allah mu oprosti ranije i kasnije grijehe, učini ga zagovornikom za njegove ukućane i na nebu ga upiše kao Allahovog zarobljenika na Zemlji.“’“ Ovaj hadis prenosi se i drugim putevima, a nalazi se u Musnedu imama Ahmeda. Hadždžadž ibn Abdullah el-Hakemi, jedan od emevijskih zapovjednika u Damasku, rekao je: „Četrdeset godina ostavljao sam grijehe i neposlušnost iz stida pred ljudima, a zatim sam ih ostavio iz stida pred Allahom, Uzvišenim.“ Kako je lijep stih pjesnika: „Bio je mlad koliko je bio, sve dok mu sijede ne prekriše glavu; a kada je osijedio, rekao je zlu: ‘Prestani!’“

„Reče: ‘Gospodaru moj, nadahni me’“ — to jest, podari mi nadahnuće — „da budem zahvalan na blagodati Tvojoj koju si darovao meni i roditeljima mojim, i da činim dobra djela kojima ćeš biti zadovoljan“ — u budućnosti. „I učini dobrim potomstvo moje“ — to jest, moje potomke i nasljednike. „Ja se, doista, Tebi kajem i ja sam, doista, od muslimana.“ U ovome je uputa onome ko dostigne četrdeset godina da obnovi pokajanje i povratak Allahu, Uzvišenom, i da odlučno ustraje u tome.

Ebu Davud u svom Sunenu prenosi od Ibn Mes‘uda, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poučavao ashabe da na sjedenju u namazu uče: „Allahu moj, sjedini naša srca, popravi naše međusobne odnose, uputi nas putevima mira, izbavi nas iz tmina na svjetlo, sačuvaj nas razvrata, javnog i tajnog, i blagoslovi nam sluh, vid, srca, supružnike i potomstvo. Primi naše pokajanje, jer Ti si Onaj koji mnogo prima pokajanje i Milostivi. Učini nas zahvalnim na Tvojim blagodatima, da Te zbog njih hvalimo i da ih prihvatamo, i upotpuni ih za nas.“

Tefsir el-Begavija

Uzvišeni kaže: „Čovjeku smo oporučili da roditeljima svojim dobro čini.“ Kufački učači uče: „dobročinstvo“ (إحسانا). „Majka ga njegova s mukom nosi i u mukama ga rađa“ — misli se na težinu porođajnih trudova. Učači iz Hidžaza i Ebu Amr uče riječ „s mukom“ s fethom na slovu kaf u oba slučaja, a ostali je uče s dammom.

„Nosi ga i doji“ — to jest, odbija ga od dojenja. Ja‘kub uči „odbijanje od dojenja“ (وفصله), bez elifa. „Trideset mjeseci“ — to jest, najkraći period trudnoće iznosi šest mjeseci, a najduže dojenje traje dvadeset i četiri mjeseca. Ikrima prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, koji je rekao: „Ako žena nosi dijete devet mjeseci, doji ga dvadeset i jedan mjesec; a ako ga nosi šest mjeseci, doji ga dvadeset i četiri mjeseca.“

„Dok ne dostigne svoju punu snagu“ — vrhunac svoje snage, mladosti i zrelosti. To je dob između osamnaest i četrdeset godina. Na to se odnose riječi: „I dostigne četrdeset godina.“ Es-Suddi i ed-Dahhak kažu da je ovaj ajet objavljen o Sa‘du ibn Ebi Vekkasu; priča o tome već je navedena.

Drugi kažu da je objavljen o Ebu Bekru es-Siddiku, njegovom ocu Ebu Kuhafi Osmanu ibn Amru i njegovoj majci Ummi el-Hajr, kćerki Sahra ibn Amra. Alija ibn Ebi Talib rekao je: „Ajet je objavljen o Ebu Bekru. Oba njegova roditelja primila su islam, a od muhadžira to se nije dogodilo nikome drugom. Allah mu je oporučio da se brine o njima i on je tu obavezu nastavio izvršavati.

Ebu Bekr je pratio Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je imao osamnaest godina, a Vjerovjesnik dvadeset, na trgovačkom putovanju u Šam. Kada je Ebu Bekr dostigao četrdeset godina i kada je Vjerovjesnik postao vjerovjesnik, povjerovao je u njega i zamolio svoga Gospodara, pa je rekao: ‘Gospodaru moj, nadahni me’ — podari mi nadahnuće — ‘da budem zahvalan na blagodati Tvojoj koju si darovao meni i roditeljima mojim’ — uputi i vjeri — ‘i da činim dobra djela kojima ćeš biti zadovoljan.’“ Ibn Abbas kaže: „Uzvišeni Allah mu je uslišao dovu: oslobodio je devet vjernika koji su bili mučeni radi Allaha.

Šta god bi od dobra poželio, Allah bi mu pomogao da to ostvari. Zatim je molio: ‘I učini dobrim potomstvo moje’, pa mu je Allah uslišao dovu: sva njegova djeca su povjerovala. Tako su i njegova oba roditelja i sva njegova djeca primili islam. Ebu Kuhafa je doživio Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kao i njegov sin Ebu Bekr, Ebu Bekrov sin Abdurrahman i Abdurrahmanov sin Ebu Atik; svi su doživjeli Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.

To se nije dogodilo nijednom drugom ashabu.“ Riječi: „Ja se, doista, Tebi kajem i ja sam, doista, od muslimana“ slične su riječima Uzvišenog: „I roditeljima dobročinstvo činiti“ (El-Bekara, 2:83).