Oprost, olakšanje i pomoć

Tefsir šejha Abdurrahmana es-Sa’dija

Kada je objavljen Uzvišeni Allahov govor: „Ili vi otkrili ono što je u dušama vašim ili to sakrili, Allah će vas za to obračunati“ (El-Bekare, 2:284), to je teško palo muslimanima, jer su pomislili da će biti pozvani na odgovornost za ono što se dogodi u srcu, bilo da je riječ o trajnim ili prolaznim mislima i drugim sadržajima koji se u njemu zadržavaju.

Zato im je Allah ovim ajetom objavio da „Allah nijednu osobu ne zadužuje preko mogućnosti njene“, odnosno ne zadužuje je onim što njena snaga može podnijeti, niti joj nameće ono što bi joj bilo teško, kao što Uzvišeni kaže: „I u vjeri vam nije ništa teško propisao“ (El-Hadždž, 22:78).

Osnova zapovijedi i zabrana nije nešto što dušama teško pada; naprotiv, one su hrana duhovima, lijek tijelima i zaštita od štete. Uzvišeni Allah je robovima naredio ono što im je naredio iz milosti i dobrote prema njima. Pa ipak, kada se pojave opravdani razlozi koji podrazumijevaju teškoću, propis se olakšava i ublažava: ili se obaveza u potpunosti ukine za onoga ko je zadužen, ili se ukine njen dio, kao što se olakšava bolesniku, putniku i drugima.

Zatim Uzvišeni obavještava da svaka osoba ima ono što je stekla od dobra, a protiv nje je ono što je stekla od zla. Nijedan nosilac tereta neće nositi teret drugoga, niti će dobra djela roba pripasti nekom drugom. Upotrijebljen je izraz „kesebet“ za dobro, čime se ukazuje da čovjeku dobro djelo može pripasti već uz najmanji trud, pa čak i samom namjerom srca. Za zlo je upotrijebljen izraz „iktесebet“, što ukazuje da se zlo čovjeku ne upisuje sve dok ga ne počini i ne uloži trud u njegovo izvršenje.

Pošto je Uzvišeni obavijestio o vjerovanju Poslanika i vjernika koji su s njim te o tome da će svaki djelatnik biti nagrađen prema svome djelu, a čovjek je podložan propustu, grešci i zaboravu, i pošto je obavijestio da nas zadužuje samo onim što možemo podnijeti, obavijestio je i o dovi vjernika za to. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, prenio je da je Allah rekao: „Već sam to učinio“, uslišavajući ovu dovu. Vjernici govore: „Gospodaru naš, nemoj nas kazniti ako zaboravimo ili nehotice pogriješimo!“

Razlika između zaborava i greške jeste u tome što je zaborav odsustvo onoga što je čovjeku naređeno iz srca, zbog čega to izostavi ne sjećajući se; a greška je kada čovjek namjerava učiniti nešto što smije namjeravati, ali se njegovo djelo potom pokaže nedopuštenim. Allah je ovome ummetu oprostio ono što se dogodi zbog zaborava i greške, iz milosti i dobrote prema njima.

Prema tome, oprošteno je onome ko klanja u odjeći koja je uzurpirana ili nečista, ili zaboravi nečistoću na svome tijelu, ili u namazu govori iz zaborava, ili iz zaborava učini nešto što kvari post, ili iz zaborava počini nešto od zabrana ihrama koje ne podrazumijevaju uništenje ili oštećenje. Također, neće prekršiti zakletvu onaj ko, zaboravivši, učini ono na šta se zakleo da neće učiniti. Ako bi neko greškom usmrtio čovjeka ili uništio imovinu, neće zbog toga imati grijeha, ali je nadoknada obavezna samim činom uništenja.

Isto tako, na mjestima gdje je izgovaranje bismille obavezno, čovjeku ne škodi ako je izostavi zaboravivši.

„Gospodaru naš, ne tovari na nas breme“ — to jest, teške obaveze — „kao što si ga natovario na one prije nas.“ Allah je to već učinio: ovom je ummetu olakšao propise o čistoći i oblike ibadeta, u kojima nije olakšao drugim narodima. „Gospodaru naš, ne opterećuj nas onim za što nemamo snage!“ I to je Allah učinio, pa Mu pripada hvala.

„I preko grijeha naših prijeđi, i oprosti nam, i smiluj nam se!“ Oprost i praštanje otklanjaju nevolje i zla, a milost donosi ispravnost i dobrobit u svim stvarima.

„Ti si Gospodar naš“ — naš Gospodar, Vladar i Bog, čije se staranje o nama nije prekidalo od trenutka kada nas je stvorio i podario nam postojanje. Tvoje blagodati neprekidno se izlijevaju na nas u svakom trenutku. Potom si nam darovao ogromnu blagodat i veliku milost — blagodat islama, kojoj su podređene sve druge blagodati. Zato Te, Gospodaru naš i Zaštitniče naš, molimo da upotpuniš Svoju blagodat tako što ćeš nam pomoći protiv naroda koji ne vjeruje u Tebe i Tvoje poslanike, koji se suprotstavio sljedbenicima Tvoje vjere i odbacio Tvoju zapovijed.

Pomozi nam protiv njih dokazom i jasnim objašnjenjem, oružjem i kopljem; omogući nam vlast na Zemlji, a njih ponizi; i podari nam vjerovanje i djela koja donose pobjedu. Hvala Allahu, Gospodaru svjetova. Tumačenje sure El-Bekare završeno je Allahovom pomoći i Njegovim davanjem uspjeha. Neka su Allahov blagoslov i mir na Muhammeda.

Uzvišeni obavještava o vjerovanju Poslanika i vjernika koji su s njim, o njihovoj predanosti i pokornosti, kao i o tome da uz to mole za oprost. Obavještava da vjeruju u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige i Njegove poslanike. To obuhvata vjerovanje u sve ono što je Allah o Sebi kazao i što su Njegovi poslanici kazali o Njemu, od Njegovih savršenih svojstava i uzvišenih osobina, općenito i pojedinačno; te vjerovanje da je On čist od toga da Mu se bilo šta poredi, da se Njegova svojstva poriču i od svih svojstava manjkavosti.

Obuhvata i vjerovanje u meleke o kojima govore vjerski propisi, u cjelini i pojedinačno, kao i vjerovanje u sve poslanike i knjige: u sve što su poslanici kazali i što knjige sadrže od obavijesti, zapovijedi i zabrana. Oni ne prave razliku ni među jednim od Njegovih poslanika, nego vjeruju u sve njih, jer su oni posrednici između Allaha i Njegovih robova. Ko ne vjeruje u neke od njih, ne vjeruje ni u sve njih, nego ne vjeruje u Allaha.

„I govore: ‘Čujemo’“ ono što si nam naredio i zabranio, „i pokoravamo se“ Tebi u tome. Nisu bili od onih koji kažu: „Čujemo, ali se ne pokoravamo.“ Budući da rob neizbježno ne ispuni u potpunosti svoje dužnosti prema Uzvišenom Allahu i da mu je stalno potreban Njegov oprost, vjernici govore: „Oprosta Tvoga“, odnosno: molimo Te da nam oprostiš propuste i grijehe koji su od nas potekli i da izbrišeš mahane kojima smo obilježeni. „A kod Tebe je konačno odredište“ — povratak svih stvorenja je Tebi, pa ćeš ih nagraditi prema njihovim dobrim i lošim djelima.

Tefsir imama Ibn Kesira

Spominjanje predaja o vrijednosti ova dva časna ajeta; neka nam Allah podari korist kroz njih.

Prvi hadis: El-Buhari je rekao: „Pričao nam je Muhammed ibn Kesir, obavijestio nas je Šu‘be, od Sulejmana, od Ibrahima, od Abdurrahmana, od Ebu Mes‘uda, od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ‘Ko prouči dva ajeta…’“ Također nam je pričao Ebu Nu‘ajm: „Pričao nam je Sufjan, od Mensura, od Ibrahima, od Abdurrahmana ibn Jezida, od Ebu Mes‘uda, koji je rekao: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Ko u jednoj noći prouči dva posljednja ajeta sure El-Bekare, bit će mu dovoljna.’“

Ovaj hadis prenijeli su i ostali autori zbirki hadisa preko Sulejmana ibn Mihrana el-A‘meša, s istim lancem prenosilaca i sličnim tekstom. Nalazi se u oba Sahiha putem Es-Sevrija, od Mensura, od Ibrahima, od Abdurrahmana, od Ebu Mes‘uda. Nalazi se u oba Sahiha i putem Abdurrahmana, od Alkame, od Ebu Mes‘uda. Abdurrahman je kazao: „Zatim sam sreo Ebu Mes‘uda, pa mi je on to ispričao.“

Tako ga je prenio i Ahmed ibn Hanbel: pričao nam je Jahja ibn Adem, pričao nam je Šerik, od Asima, od Musejjiba ibn Rafi‘a, od Alkame, od Ebu Mes‘uda, od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je rekao: „Ko u svojoj noći prouči dva posljednja ajeta sure El-Bekare, bit će mu dovoljna.“

Drugi hadis: imam Ahmed je rekao: „Pričao nam je Husejn, pričao nam je Šejban, od Mensura, od Rib‘ija, od Harše ibn el-Hurra, od Ma‘rura ibn Suvejda, od Ebu Zerra, koji je rekao: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Dato mi je završno poglavlje sure El-Bekare iz riznice ispod Arša; nije dato nijednom vjerovjesniku prije mene.’“ Ibn Merdevejh prenio ga je putem El-Ešdže‘ija, od Es-Sevrija, od Mensura, od Rib‘ija, od Zejda ibn Zabjana, od Ebu Zerra, koji je rekao: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Dato mi je završno poglavlje sure El-Bekare iz riznice ispod Arša.“

Treći hadis: Muslim je rekao: „Pričao nam je Ebu Bekr ibn Ebi Šejbe, pričao nam je Ebu Usame, pričao nam je Malik ibn Migvel.“ (H) „A pričali su nam i Ibn Numejr i Zuhejr ibn Harb, obojica od Abdullaha ibn Numejra; njihovi tekstovi su slični.“ Ibn Numejr je rekao: „Pričao nam je moj otac, pričao nam je Malik ibn Migvel, od Zubejra ibn Adijja, od Talhe, od Murre, od Abdullaha, koji je rekao: Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio uzdignut na nebo, doveden je do Sidretul-Muntehaa, koje se nalazi na šestom nebu.

Do njega stiže ono što se sa Zemlje uzdiže, pa se tu preuzima, i do njega stiže ono što se spušta odozgo, pa se tu preuzima. Allah kaže: ‘Kad je Sidru pokrivalo ono što ju je pokrivalo’ (En-Nedžm, 53:16). Rekao je: ‘Leptiri od zlata.’ Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, dato je troje: pet dnevnih namaza, završetak sure El-Bekare i oprost onima iz njegova ummeta koji Allahu ne budu pripisivali druga, čak i ako počine velike, upropaštavajuće grijehe.“

Četvrti hadis: Ahmed je rekao: „Pričao nam je Ishak ibn Ibrahim er-Razi, pričao nam je Seleme ibn Fadl, pričao mi je Muhammed ibn Ishak, od Jezida ibn Ebi Habiba, od Merseda ibn Abdullaha el-Jezanija, od Ukbe ibn Amira el-Džuhenija, koji je rekao: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao mi je: ‘Uči dva posljednja ajeta sure El-Bekare, jer su mi ona data iz riznice ispod Arša.’“ Ovaj lanac prenosilaca je dobar, ali ga oni nisu naveli u svojim zbirkama.

Peti hadis: Ibn Merdevejh je rekao: „Pričao nam je Ahmed ibn Kamil, pričao nam je Ibrahim ibn Ishak el-Harbi, obavijestio nas je Musedded, obavijestio nas je Ebu Avane, od Ebu Malika, od Rib‘ija, od Huzejfe, koji je rekao: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Odlikovani smo nad ljudima trima stvarima: dati su mi ovi ajeti s kraja sure El-Bekare, iz riznice ispod Arša; nisu dati nikome prije mene, niti će biti dati ikome poslije mene.’“ Potom ga je prenio i putem Nu‘ajma ibn Ebi Hindija, od Rib‘ija, od Huzejfe, sa sličnim tekstom.

Šesti hadis: Ibn Merdevejh je rekao: „Pričao nam je Abdulbaki ibn Nafi‘, obavijestio nas je Ismail ibn el-Fadl, obavijestio nas je Muhammed ibn Hatim ibn Bazi‘, obavijestio nas je Dža‘fer ibn Avn, od Malika ibn Migvela, od Ebu Ishaka, od Harisa, od Alije, koji je rekao: ‘Ne mislim da ijedan čovjek koji razumije islam može zaspati a da ne prouči završne ajete sure El-Bekare, jer su oni riznica koja je vašem Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, data ispod Arša.’“

Veki‘ ga je prenio od Israila, od Ebu Ishaka, od Umejra ibn Amra el-Harifija, od Alije, koji je rekao: „Ne mislim da ijedan razuman čovjek kojem je stigao islam može zaspati a da ne prouči Ajetul-Kursijju i završne ajete sure El-Bekare, jer su oni riznica ispod Arša.“

Sedmi hadis: Ebu Isa et-Tirmizi je rekao: „Pričao nam je Bendar, pričao nam je Abdurrahman ibn Mehdi, pričao nam je Hammad ibn Seleme, od Eš‘asa ibn Abdurrahmana el-Džermija, od Ebu Kilabe, od Ebu el-Eš‘asa es-San‘anija, od Nu‘mana ibn Bešira, od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je rekao: ‘Allah je dvije hiljade godina prije stvaranja nebesa i Zemlje zapisao Knjigu, iz koje je objavio dva ajeta kojima je završio suru El-Bekare. U kući se oni neće učiti tri noći a da joj se šejtan ne približi.’“ Zatim je rekao: „Ovaj hadis je garib.“

Tako ga je prenio i El-Hakim u svom Mustedreku putem Hammada ibn Seleme, pa kazao: „Sahih je prema Muslimovim uslovima, ali ga njih dvojica nisu zabilježila.“

Osmi hadis: Ibn Merdevejh je rekao: „Pričao nam je Abdurrahman ibn Muhammed ibn Medin, obavijestio nas je Hasan ibn el-Džehm, obavijestio nas je Ismail ibn Amr, obavijestio nas je Ibn Ebi Merjem, pričao mi je Jusuf ibn Ebi el-Hadždžadž, od Seida, od Ibn Abbasa, koji je rekao: Kada bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, proučio završetak sure El-Bekare i Ajetul-Kursijju, nasmiješio bi se i rekao: ‘Oni su riznica Milostivoga ispod Arša.’

A kada bi proučio: ‘Ko uradi zlo, bit će kažnjen za njega’ (En-Nisa, 4:123), i: ‘Čovjeku pripada samo ono što je sam uradio, i trud će njegov, doista, vidljiv biti, a zatim će za njega prema potpunoj pravdi nagrađen ili kažnjen biti’ (En-Nedžm, 53:39–41), izgovorio bi: ‘Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo’, i ponizno bi se predao.“

Deveti hadis: Ibn Merdevejh je rekao: „Pričao nam je Abdullah ibn Muhammed ibn Kufi, pričao nam je Ahmed ibn Jahja ibn Hamza, pričao nam je Muhammed ibn Bekr, pričao nam je Mekki ibn Ibrahim, pričao nam je Abdullah ibn Ebi Humejd, od Ebu Mulejha, od Ma‘kila ibn Jesara, koji je rekao: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: ‘Dati su mi početak Knjige i završni ajeti sure El-Bekare iz riznice ispod Arša, a sure od El-Hudžurata do En-Nasa dodatno su mi date.’“

Deseti hadis: Ranije je u poglavlju o vrijednosti sure El-Fatihe naveden hadis koji prenosi Abdullah ibn Isa ibn Abdurrahman ibn Ebi Lejla, od Seida ibn Džubejra, od Ibn Abbasa. Ibn Abbas je rekao: Dok je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio kod Džibrila, začuo se zvuk iznad njih. Džibril je podigao pogled prema nebu i rekao: „Ovo su vrata koja su se otvorila na nebu; nikada ranije nisu bila otvorena.“

Zatim je kroz njih sišao melek, došao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: „Obraduj se dvama svjetlima koja su ti data, a nisu data nijednom vjerovjesniku prije tebe: Fatihatul-Kitab i završni ajeti sure El-Bekare. Nećeš proučiti nijedno slovo iz njih a da ti ono neće biti dato.“ Prenijeli su ga Muslim i En-Nesai; ovo je En-Nesaijev tekst.

Uzvišeni Allahov govor: „Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova“ obavijest je o tome da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, u to vjerovao. Ibn Džerir je rekao: „Pričao nam je Bišr, pričao nam je Jezid, pričao nam je Seid, od Katade, koji je kazao: Preneseno nam je da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je objavljen ovaj ajet, rekao: ‘I dostoji mu da vjeruje.’“

El-Hakim je u svom Mustedreku prenio: „Pričao nam je Ebu en-Nadr el-Fekih, pričao nam je Muaz ibn Nedžde el-Kureši, pričao nam je Hallad ibn Jahja, pričao nam je Ebu Akil, od Jahje ibn Ebi Kesira, od Enesa ibn Malika, koji je rekao: Kada je Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, objavljen ovaj ajet: ‘Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova’, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Dostoji mu da vjeruje.’“ El-Hakim je zatim kazao: „Lanac prenosilaca je vjerodostojan, ali ga njih dvojica nisu zabilježila.“

Riječi „i vjernici“ vezane su za riječ „Poslanik“. Potom je o svima njima rečeno: „Svaki vjeruje u Allaha i Njegove meleke, i Njegove knjige, i Njegove poslanike; mi među poslanicima Njegovim ne pravimo razliku.“ Vjernici vjeruju da je Allah jedan i jedini, Samoopstojni, da nema drugog boga osim Njega i drugog gospodara osim Njega. Potvrđuju istinitost svih vjerovjesnika i poslanika te knjiga objavljenih s neba Allahovim poslanicima i vjerovjesnicima.

Ne prave razliku ni među jednim od njih, pa da u neke vjeruju, a neke poriču. Svi su oni, prema njihovu uvjerenju, istinoljubivi, čestiti, na Pravom putu i upućivači na puteve dobra, iako su neki, Allahovom dozvolom, dokinuli vjerozakon drugih. Zatim su svi vjerozakoni dokinuti vjerozakonom Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, posljednjeg vjerovjesnika i poslanika. Smak svijeta nastupit će dok bude važio njegov vjerozakon, a skupina iz njegova ummeta uvijek će ostati očigledno na istini.

„I govore: ‘Čujemo i pokoravamo se!’“ — čujemo Tvoje riječi, Gospodaru naš, razumijemo ih i izvršavamo, postupajući u skladu s njima. „Oprosta Tvoga, Gospodaru naš“ jeste molba za oprost, milost i blagost. Ibn Ebi Hatim je rekao: „Pričao nam je Ali ibn Harb el-Mavsili, pričao nam je Ibn Fudajl, od Ata ibn es-Saiba, od Seida ibn Džubejra, od Ibn Abbasa, o Allahovim riječima: ‘Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, a i vjernici’ do riječi ‘Oprosta Tvoga, Gospodaru naš’, da je rekao: ‘Već sam vam oprostio.’“

„A kod Tebe je konačno odredište“ znači: Tebi je povratak i konačno boravište na Dan obračuna.

Ibn Džerir je rekao: „Pričao nam je Ibn Humejd, pričao nam je Džerir, od Bejana, od Hakima, od Džabira, koji je rekao: Kada je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, objavljeno: ‘Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, a i vjernici. Svaki od njih vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i Knjige Njegove, i poslanike Njegove: ‘Mi među poslanicima Njegovim ne pravimo razliku!’ I govore: ‘Čujemo i pokoravamo se! Molimo Te za oprost, Gospodaru naš, a kod Tebe je konačno odredište!’’, Džibril je rekao: ‘Allah je lijepo pohvalio tebe i tvoj ummet, zato traži i bit će ti dato.’

Poslanik je tada zatražio: ‘Allah nijednu osobu ne zadužuje…’“ — do kraja ajeta. (U izvorniku se zatim navode reference: En-Nedžm, 53:16; En-Nisa, 4:123; En-Nedžm, 53:39–41.)

Jedanaesti hadis: Ebu Muhammed Abdullah ibn Abdurrahman ed-Darimi rekao je u svom Musnedu: „Pričao nam je Ebu el-Mugira, pričao nam je Safvan, pričao nam je Ejfe‘ ibn Abdullah el-Kela‘i, koji je kazao: Neki čovjek upitao je: ‘Allahov Poslaniče, koji je ajet u Allahovoj Knjizi najveći?’ Odgovorio je: ‘Ajetul-Kursijja: Allah — nema boga osim Njega — Živi i Vječni.’ Čovjek je zatim upitao: ‘Koji ajet u Allahovoj Knjizi želiš da bude tebi i tvome ummetu?’ Odgovorio je: ‘Završetak sure El-Bekare, jer ne postoji dobro ni na ovome ni na budućem svijetu a da ga ona ne obuhvata.’“

Uzvišeni Allahov govor: „Allah nijednu osobu ne zadužuje preko mogućnosti njene“ znači da nikoga ne zadužuje preko njegove snage. To je dio Njegove blagosti prema stvorenjima, Njegove samilosti i dobrote prema njima. Ovaj ajet dokinuo je ono čega su se ashabi pribojavali u vezi s riječima: „Ili vi otkrili ono što je u dušama vašim ili to sakrili, Allah će vas za to obračunati.“ Allah će, doista, obračunavati i pitati, ali neće kazniti za ono što čovjek ne može spriječiti.

Što se tiče onoga što ne može odbiti — došaptavanja duše i njenih unutrašnjih misli — čovjek za to nije zadužen. A mržnja prema ružnim došaptavanjima znak je imana.

„Njoj u korist je ono što zaradi“ — od dobra; „a na njenu štetu je ono što stekne“ — od zla. To se odnosi na djela koja potpadaju pod vjersku obavezu. Zatim Uzvišeni upućuje Svoje robove da Ga mole, obećavši da će im molbu uslišati. Poučio ih je da govore: „Gospodaru naš, nemoj nas kazniti ako…“ — ako iz zaborava izostavimo neku obavezu ili iz zaborava učinimo nešto zabranjeno; „ili nehotice pogriješimo“ — odnosno pogriješimo u ispravnom postupku jer ne znamo kako ga vjerski propis nalaže.

Ranije je naveden hadis Ebu Hurejre u Sahihu Muslima, u kojem se prenosi da je Allah rekao: „Da.“ Također i predaja od Ibn Abbasa, u kojoj Allah kaže: „Već sam to učinio.“ Ibn Madže je u svom Sunenu, a Ibn Hibban u svom Sahihu, prenio hadis Ebu Amra el-Evza‘ija, od Ataa. U Ibn Madžinoj verziji prenesen je od Ibn Abbasa, a Et-Taberani i Ibn Hibban prenose ga od Ataa, od Ubejj ibn Umejra, od Ibn Abbasa, koji je rekao da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Allah je mom ummetu oprostio grešku, zaborav i ono na šta su prisiljeni.“

Prenosi se i drugim putevima, ali su ga Ahmed i Ebu Hatim ocijenili slabim; a Allah najbolje zna.

Ibn Ebi Hatim je rekao: „Pričao nam je moj otac, pričao nam je Muslim ibn Ibrahim, pričao nam je Ebu Bekr el-Huzeli, od Šehra, od Ummu Derda, od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je rekao: ‘Allah je mom ummetu oprostio tri stvari: grešku, zaborav i ono na šta su prisiljeni.’“ Ebu Bekr je rekao: „To sam spomenuo Hasanu, pa je kazao: ‘Tako je. Zar o tome ne učiš u Kur’anu: „Gospodaru naš, nemoj nas kazniti ako zaboravimo ili nehotice pogriješimo“?’“

„Gospodaru naš, ne tovari na nas breme kao što si ga natovario na one prije nas“ znači: ne zadužuj nas teškim djelima, čak i ako bismo ih mogli podnijeti, kao što si propisao ranijim narodima okove i teška bremena koja su im nametnuta. Poslao si Svoga vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao vjerovjesnika milosti, a njegovim vjerozakonom, s kojim si ga poslao, uklonio si ih i donio blag, lahak i milostiv vjerozakon. U Muslimovom Sahihu prenosi se od Ebu Hurejre, od Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je Allah rekao: „Da.“

A od Ibn Abbasa, od Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prenosi se da je Allah rekao: „Već sam to učinio.“ U više predaja od Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prenosi se da je rekao: „Poslan sam s čistom vjerom, lahkom i milostivom.“

„Gospodaru naš, ne opterećuj nas onim za što nemamo snage“ znači: ne zadužuj nas onim što ne možemo podnijeti, bilo da je riječ o obavezama, nesrećama ili iskušenjima. Ne iskušavaj nas onim što ne možemo izdržati. Mekhul je o riječima „Gospodaru naš, ne opterećuj nas onim za što nemamo snage“ rekao: „To su tuđina i snažna spolna požuda.“ To prenosi Ibn Ebi Hatim.

Allah je rekao: „Da.“ A u drugom hadisu stoji: „Već sam to učinio.“

„I preko grijeha naših prijeđi“ znači: prijeđi preko onoga što je između nas i Tebe, a što znaš o našim propustima i posrtajima. „I oprosti nam“ znači: ono što je između nas i Tvojih robova; ne izlaži ih našim manama i ružnim djelima. „I smiluj nam se“ znači: u budućnosti nas, Svojom uputom, ne prepusti grijehu. Zato su kazali da su grješniku potrebne tri stvari: da mu Allah oprosti ono što je između njega i Allaha, da ga zakloni pred ljudima i ne osramoti među njima te da ga sačuva i ne dopusti mu da ponovi sličan grijeh.

U prethodnom hadisu stoji da je Allah rekao: „Da“, a u drugom: „Već sam to učinio.“

„Ti si Gospodar naš“ znači: Ti si naš Zaštitnik i pomagač; na Tebe se oslanjamo, od Tebe pomoć tražimo i Tebi prepuštamo svoje stvari. Nema snage ni moći osim uz Tebe. „Pa nas pomozi protiv naroda koji ne vjeruje“ — onih koji poriču Tvoju vjeru, negiraju Tvoju jednoću i poslanstvo Tvoga vjerovjesnika, obožavaju druge mimo Tebe i Tebi pridružuju neka od Tvojih stvorenja. Pomozi nam protiv njih i učini da pobjeda na ovome i budućem svijetu pripadne nama.

Allah je rekao: „Da.“ U hadisu koji Muslim prenosi od Ibn Abbasa stoji: „Allah je rekao: ‘Već sam to učinio.’“ Ibn Džerir je rekao: „Pričao mi je el-Musenna ibn Ibrahim, pričao nam je Ebu Nu‘ajm, pričao nam je Sufjan, od Ebu Ishaka, da je Muaz, radijallahu anhu, po završetku ove sure, nakon riječi ‘Pa nas pomozi protiv naroda koji ne vjeruje’, govorio: ‘Amin.’“ Veki‘ ga je prenio od Sufjana, od Ebu Ishaka, od nekog čovjeka, od Muaza ibn Džebela, da bi po završetku sure El-Bekare rekao: „Amin.“ Zaboravili smo.

Tefsir el-Begavija

Uzvišeni kaže: „Poslanik vjeruje“ — to jest, potvrđuje istinitost onoga „što mu se objavljuje od Gospodara njegova, a i vjernici. Svaki od njih vjeruje u Allaha.“ Glagol je u jednini zato što se odnosi na svakog pojedinca. „I Njegove meleke, i Njegove knjige, i Njegove poslanike.“

Hamza i Kisai učili su „Njegovu Knjigu“ u jednini, misleći na Kur’an. Rečeno je i da se značenje odnosi na knjige u množini, iako je riječ navedena u jednini, kao u Allahovim riječima: „Allah je slao vjerovjesnike da radosne vijesti i opomene donose, i po njima je Knjige objavljivao“ (El-Bekare, 2:213). Ostali su učili „Njegove knjige“ u množini, kao u Allahovim riječima: „I Njegove meleke, i Njegove knjige, i Njegove poslanike“ (En-Nisa, 4:136).

„Mi među poslanicima Njegovim ne pravimo razliku!“ — tako da u neke vjerujemo, a neke poričemo, kao što su činili židovi i kršćani. U rečenici se podrazumijeva: oni govore: „Mi među poslanicima Njegovim ne pravimo razliku!“ Ja‘kub je učio glagol u muškom rodu: „ne pravi razliku“, pa bi to bila obavijest o Poslaniku, ili bi značilo da svi skupa ne prave razliku. Izraz „između bilo koga“ upotrijebljen je umjesto „između bilo kojih“, jer riječ „ahad“ može označavati pojedinca i skupinu.

Uzvišeni kaže: „i niko od vas neće moći da ga spriječi“ (El-Hakka, 69:47).

„I govore: ‘Čujemo’“ Tvoju riječ, „i pokoravamo se“ Tvojoj zapovijedi. Prenosi se od Hakima, od Džabira, radijallahu anhuma, da je Džibril, alejhis-selam, nakon objave ovog ajeta, rekao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem: „Allah je pohvalio tebe i tvoj ummet, zato traži i bit će ti dato.“ Potom je, poučen od Uzvišenog Allaha, zatražio: „Oprosta Tvoga.“ Riječ je u akuzativu kao masdar, s procijenjenim značenjem: „Oprosti nam Svojim oprostom“, ili: „Molimo Te za oprost Tvoj.“

„Gospodaru naš, a kod Tebe je konačno odredište! Allah nijednu osobu ne zadužuje preko mogućnosti njene.“ Doslovno značenje ajeta jeste da se molba ispunjava, ali je u njemu izostavljen dio iskaza: kao da su rekli: „Ne zadužuj nas osim onim što možemo podnijeti“, a Allah je odgovorio: „Allah nijednu osobu ne zadužuje preko mogućnosti njene.“ To znači: osim onoga što je u njenoj moći.

„Vus‘“ je naziv za ono što čovjek može podnijeti, a da mu nije tijesno. U pogledu njegovog tumačenja postojala su različita mišljenja. Ibn Abbas, Ata i većina komentatora smatrali su da se odnosi na unutrašnje misli spomenute u riječima: „Ili vi otkrili ono što je u dušama vašim ili to sakrili“, kao što smo prethodno pojasnili.

Prenosi se i od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao: „Ovdje se misli samo na vjernike: olakšao im je vjerske propise i zadužio ih samo onim što mogu podnijeti“, kao što Uzvišeni kaže: „Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate“ (El-Bekare, 2:185), i: „I u vjeri vam nije ništa teško propisao“ (El-Hadždž, 22:78).

Sufjana ibn Ujejne upitali su o riječima Uzvišenog: „Allah nijednu osobu ne zadužuje preko mogućnosti njene“, pa je rekao: „Osim onim što joj je lahko; nije je zadužio preko njene snage.“ To je dobro mišljenje, jer je „vus‘“ ono što je ispod krajnje granice snage.

Uzvišeni kaže: „Njoj u korist je ono što zaradi“ — duši pripada nagrada i sevap za dobro koje učini; „a na njenu štetu je ono što stekne“ — teret za zlo koje počini.

„Gospodaru naš, nemoj nas kazniti“ — to jest, nemoj nas kažnjavati. „Ako zaboravimo“: neki su to protumačili kao zaboravljanje u značenju nenamjernog izostavljanja. El-Kelbi je rekao: „Kada bi sinovi Israilovi zaboravili nešto što im je bilo naređeno ili pogriješili, kazna bi im bila ubrzana i, u skladu s grijehom, bila bi im zabranjena neka vrsta hrane ili pića. Zato je Allah naredio vjernicima da Ga mole da ih zbog toga ne kazni.“

Rečeno je i da se „zaborav“ ovdje odnosi na ostavljanje, kao u riječima Uzvišenog: „Oni su Allaha zaboravili, pa je i On njih zaboravio“ (Et-Tevba, 9:67).

„Ili nehotice pogriješimo.“ Rečeno je da se time misli na namjeru i svjesno postupanje; naime, o nekome se kaže da je pogriješio kada je postupio namjerno. Uzvišeni kaže: „Ubistvo djece njihove bilo je, zaista, veliko zlo“ (El-Isra, 17:31). Ata je rekao da „ako zaboravimo ili nehotice pogriješimo“ znači: ako ne znamo ili namjerno učinimo.

Većina je smatrala da se misli na grešku usljed neznanja ili omaške, jer namjerni grijeh nije oprošten, nego je prepušten Allahovoj volji, dok je greška oproštena. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Mom ummetu oprošteni su greška, zaborav i ono na šta su prisiljeni.“

Uzvišeni kaže: „Gospodaru naš, ne tovari na nas breme“ — težak zavjet i obavezu koju ne možemo ispuniti, pa da nas kazniš zbog kršenja i napuštanja te obaveze — „kao što si ga natovario na one prije nas.“ Misli se na židove: nisu ispunili obavezu, pa ih je Allah kaznio. Tako su rekli Mudžahid, Ata, Katade, Es-Suddi, El-Kelbi i drugi. Na to ukazuju Allahove riječi: „I prihvatili ste Moj zavjet“ (Ali Imran, 3:81), to jest: „Moj ugovor.“

Rečeno je i da znači: „Nemoj nam otežati i pooštriti propise kao što si ih otežao onima prije nas, od židova.“ Allah im je, naime, propisao pedeset namaza, naredio da daju četvrtinu svoje imovine kao zekat, a onome čiju bi odjeću zahvatila nečistoća naredio bi da taj dio odreže. Ko bi počinio grijeh, osvanuo bi s njegovim zapisom na svojim vratima, i slične teške obaveze i okove. To je značenje koje su naveli Osman, Ata, Malik ibn Enes, Ebu Ubejde i drugi.

Na to ukazuju Allahove riječi: „i koji će ih bremena i okova koji su bili na njima osloboditi“ (El-A‘raf, 7:157). Rečeno je i da „isr“ označava grijeh za koji nema pokajanja; prema tome, značenje bi bilo: „Sačuvaj nas od sličnoga.“ Osnovno značenje riječi jeste vezivanje i čvrsto stezanje.

Uzvišeni kaže: „Gospodaru naš, ne opterećuj nas onim za što nemamo snage!“ — to jest, ne zadužuj nas djelima koja ne možemo podnijeti. Rečeno je i da se misli na unutrašnje misli i došaptavanja. Prenosi se od Mekhula da je rekao: „To je snažna spolna požuda.“ Rečeno je da „snažna požuda“ znači silinu strasti.

Prenosi se i od Ibrahima da je rekao: „To je ljubav.“ Muhammed ibn Abdulvehhab rekao je: „To je strasna zaljubljenost.“ Ibn Džurejdž je rekao: „Pretvaranje u majmune i svinje.“ Rečeno je i da se misli na likovanje neprijatelja, a rečeno je i na razdvojenost i prekidanje veza. Allahu se utječemo od toga!

„I preko grijeha naših prijeđi“ — to jest, pređi preko njih i izbriši naše grijehe. „I oprosti nam“ — pokrij naše grijehe i nemoj nas zbog njih osramotiti. „I smiluj nam se“ — jer dobra djela možemo činiti samo pokoravajući se Tebi, a grijehe možemo napustiti samo Tvojom milošću.

„Ti si Gospodar naš“ — naš pomagač, čuvar i zaštitnik. „Pa nas pomozi protiv naroda koji ne vjeruje.“ Seid ibn Džubejr prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je o riječima Uzvišenog „Oprosta Tvoga, Gospodaru naš“ rekao: „Uzvišeni Allah je rekao: ‘Već sam vam oprostio.’“ O riječima „nemoj nas kazniti ako zaboravimo ili nehotice pogriješimo“ rekao je: „Neću vas kazniti.“

O riječima „Gospodaru naš, ne tovari na nas breme“ rekao je: „Neću vam natovariti breme.“ O riječima „ne opterećuj nas onim za što nemamo snage“ rekao je: „Neću vas opteretiti.“ A na kraju: „I preko grijeha naših prijeđi…“ Allah je rekao: „Već sam vam oprostio, oprostio vam grijehe, smilovao vam se i pomogao vam protiv naroda koji ne vjeruje.“ Muaz ibn Džebel bi, kada bi završio suru El-Bekare, rekao: „Amin.“

Obavijestio nas je Ismail ibn Abdul-Kahir: obavijestio nas je Abdul-Gafir ibn Muhammed: obavijestio nas je Muhammed ibn Isa el-Džuludi: obavijestio nas je Ibrahim ibn Muhammed ibn Sufjan: pričao nam je Muslim ibn el-Hadždžadž: pričao nam je Ebu Bekr ibn Ebi Šejbe: pričao nam je Ebu Usame; pričao mi je Malik ibn Migvel, od Zubejra ibn Adijja, od Talhe ibn Alija ibn Masrafa, od Murre, od Abdullaha, koji je rekao: Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio uzdignut na nebo, doveden je do Sidretul-Muntehaa, koje se nalazi na šestom nebu.

Do njega stiže ono što se uzdiže sa Zemlje, pa se tu preuzima, i do njega stiže ono što se spušta odozgo, pa se tu preuzima. Allah kaže: „Kad je Sidru pokrivalo ono što ju je pokrivalo“ (En-Nedžm, 53:16). Rekao je: „Leptiri od zlata.“ Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, dato je troje: pet namaza, završni ajeti sure El-Bekare i oprost onima iz njegova ummeta koji Allahu ne budu pripisivali druga, čak i ako počine velike, upropaštavajuće grijehe."