Oprost i čistoća srca prema vjernicima

Tefsir šejha Abdurrahmana es-Sa’dija

Dovoljna je počast onima koji dolaze poslije prvih vjernika to što slijede njihov put i povode se za njihovom uputom. Zato je Allah spomenuo one koji dolaze poslije njih, koji se za njima povode i slijede njihov put, pa je rekao: „A oni koji dolaze poslije njih“, tj. poslije muhadžira i ensarija, „govore“, savjetujući sebe i ostale vjernike: „Gospodaru naš, oprosti nama i našoj braći koja su nas u vjeri pretekla.“ Ovo je sveobuhvatna dova za sve vjernike: za one koji su prije drugih povjerovali među ashabima, za one prije njih i za one poslije njih.

U tome je jedna od odlika vjerovanja: vjernici jedni drugima koriste i jedni za druge upućuju dove zbog zajedničke vjere, koja među njima uspostavlja bratsku vezu. Jedna od njenih posljedica jeste da jedni za druge upućuju dove i da se međusobno vole.

Zato je Allah u dovi spomenuo uklanjanje zlobe iz srca, što obuhvata i malo i mnogo zlobe. Kada ona nestane, uspostavlja se njena suprotnost: ljubav među vjernicima, međusobna odanost i iskren savjet, kao i druga prava koja vjernici imaju jedni prema drugima. Allah je one koji dolaze poslije ashaba opisao vjerovanjem, jer njihove riječi „koja su nas u vjeri pretekla“ ukazuju na to da i oni dijele vjeru s njima te da slijede ashabe u vjerovanju i njegovim temeljima. To su sljedbenici sunneta i zajednice (ehlu-s-sunne vel-džemā‘a), jer se ovaj potpun opis odnosi samo na njih.

Opisao ih je i kao one koji priznaju svoje grijehe i traže oprost za njih, koji jedni za druge mole oprost i nastoje iz svojih srca ukloniti zlobu i mržnju prema svojoj braći vjernicima. Njihova dova za to podrazumijeva sve što smo spomenuli: da se međusobno vole, da svaki od njih svome bratu želi ono što želi sebi i da mu daje iskren savjet, bilo da je prisutan ili odsutan, živ ili mrtav. Plemeniti ajet ukazuje na to da je sve ovo dio prava koja vjernici imaju jedni prema drugima.

Zatim su svoju dovu završili dvama plemenitim Allahovim imenima, koja ukazuju na savršenstvo Njegove milosti, veličinu Njegove samilosti i dobrote prema njima. U to spada — i to je jedno od najvažnijih — što im je omogućio da ispune prava koja pripadaju Allahu i Njegovim robovima.

Ove tri skupine jesu skupine ovog ummeta i one imaju pravo na imetak feja, koji se troši za dobrobit islama. To su njegovi dostojni korisnici. Neka nas Allah Svojom dobrotom i plemenitošću učini jednim od njih. [Kraj citata.]

Tefsir imama Ibn Kesira

Riječi Uzvišenog: „A oni koji dolaze poslije njih govore: ‘Gospodaru naš, oprosti nama i našoj braći koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude zlobe prema vjernicima. Gospodaru naš, Ti si, zaista, samilostan i milostiv’“ odnose se na treću skupinu čiji siromašni imaju pravo na imetak feja: nakon muhadžira i ensarija dolaze oni koji ih slijede čineći dobro, kao što Uzvišeni kaže u suri „Bera’e“: „Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama, i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći“ (Et-Tevba, 100).

Oni koji ih slijede čineći dobro jesu oni koji slijede njihove lijepe tragove i plemenite osobine te mole za njih, tajno i javno. Zato Uzvišeni u ovom plemenitom ajetu kaže: „A oni koji dolaze poslije njih govore“, tj. govoreći: „Gospodaru naš, oprosti nama i našoj braći koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude zlobe“, tj. mržnje i zavisti, „prema vjernicima. Gospodaru naš, Ti si, zaista, samilostan i milostiv.“

Lijepo je ono što je imam Malik izveo iz ovog plemenitog ajeta: da rafidija koji vrijeđa ashabe nema udjela u imetku feja, jer se ne odlikuje onim čime je Allah pohvalio ove ljude u njihovim riječima: „Gospodaru naš, oprosti nama i našoj braći koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude zlobe prema vjernicima. Gospodaru naš, Ti si, zaista, samilostan i milostiv.“

Ibn Ebi Hatim je rekao: „Pričao nam je Musa ibn Abdurrahman el-Mesruki, njemu Muhammed ibn Bišr, njemu Ismail ibn Ibrahim ibn Mudžahir, od svoga oca, od Aiše, koja je rekla: ‘Naređeno im je da za njih traže oprost, a oni su ih vrijeđali!’ Zatim je proučila ovaj ajet: ‘A oni koji dolaze poslije njih govore: Gospodaru naš, oprosti nama i našoj braći koja su nas u vjeri pretekla…’“

Ismail ibn Ulejje prenosi od Abdulmelika ibn Umejra, on od Mesruka, a on od Aiše, koja je rekla: „Naređeno vam je da tražite oprost za ashabe Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a vi ste ih vrijeđali. Čula sam vašeg Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: ‘Ovaj ummet neće nestati dok njegovi posljednji ne budu proklinjali njegove prve.’“ Bilježi ga el-Begavi.

Ebu Davud je rekao: „Pričao nam je Musedded, njemu Ismail ibn Ibrahim, njemu Ejjub, od ez-Zuhrija, koji je rekao da je Omer, radijallahu anhu, rekao: ‘A ono što je Allah od njih Svome Poslaniku kao plijen dao — vi niste natjerali ni konje ni deve da ga osvojite’“ (El-Hašr, 6). Ez-Zuhri je rekao da je Omer kazao: „Ovo pripada isključivo Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: arapska sela, poput Fedeka i drugih.

Ono što je Allah Svome Poslaniku dao od stanovnika sela, pripada Allahu, Poslaniku, njegovoj rodbini, siročadi, siromasima i putnicima, kao i siromašnim muhadžirima koji su iz svojih domova i imetaka protjerani, i onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom pravog vjerovanja još prije njih, i onima koji dolaze poslije njih.“ Ovaj ajet je obuhvatio sve ljude, tako da nijedan musliman nije ostao bez udjela u njemu — ili je Ejjub rekao: „bez dijela“ — osim nekih vaših robova.“ Ovako bilježi Ebu Davud, ali u predaji postoji prekid u lancu prenosilaca.

Ibn Džerir je rekao: „Pričao nam je Ibn Abdula‘la, njemu Ibn Sev ir, od Ma‘mera, od Ejjuba, od Ikrime ibn Halida, od Malika ibn Evs ibn el-Hadثana, koji je rekao: Omer ibn el-Hattab je proučio: ‘Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima’ (Et-Tevba, 60), sve do riječi ‘Sveznajući i Mudri’, pa je kazao: ‘Ovo je za ove.’ Zatim je proučio: ‘I znajte da od svega što u ratu zaplijenite jedna petina pripada Allahu, Poslaniku, njegovoj rodbini, siročadi i siromasima’ (El-Enfal, 41), pa je kazao: ‘Ovo je za ove.’

Zatim je proučio: ‘Ono što je Allah dao Svome Poslaniku od stanovnika sela’, sve do riječi ‘siromašnim muhadžirima’, zatim: ‘i onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom pravog vjerovanja još prije njih’, i ‘i onima koji dolaze poslije njih’. Potom je kazao: ‘Ovaj ajet obuhvatio je sve muslimane općenito; nema nijednog muslimana a da u njemu nema udjela.’ Zatim je rekao: ‘Ako poživim, dobit će svoj udio čak i pastir koji čuva stado u Sarvu Humejru, a da se njegovo čelo zbog toga nije oznojilo.’“ (Et-Tevba, 100; Et-Tevba, 60; El-Enfal, 41).

Tefsir el-Begavija

Uzvišeni je rekao: „A oni koji dolaze poslije njih“ — misli se na tabiine, koji dolaze poslije muhadžira i ensarija sve do Sudnjeg dana. Zatim je spomenuo da oni mole za sebe i za one koji su ih u vjeri pretekli, tražeći oprost, pa je rekao: „Govore: Gospodaru naš, oprosti nama i našoj braći koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude zlobe“ — tj. prevare, zavisti i mržnje — „prema vjernicima. Gospodaru naš, Ti si, zaista, samilostan i milostiv.“

Ko u srcu nosi zlobu prema bilo kojem ashabu i ne moli za milost za sve njih, nije od onih na koje se odnosi ovaj ajet. Uzvišeni Allah je vjernike svrstao u tri skupine: muhadžire, ensarije i tabiin, opisane onim što je Allah spomenuo. Ko ne pripada tabiinima s tim svojstvima, nalazi se izvan skupina vjernika. Ibn Ebi Lejla je rekao: „Ljudi pripadaju jednoj od tri skupine: siromašnim muhadžirima, onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom pravog vjerovanja još prije njih, i onima koji dolaze poslije njih. Zato se potrudi da ne budeš izvan ovih skupina.“

Ebu Seid eš-Šurejhi nas je obavijestio, prenoseći od Ebu Ishaka es-Sa‘lebija, od Abdullaha ibn Hamida, od Ahmeda ibn Abdullaha ibn Sulejmana, od Ibn Numejra, od svoga oca, od Ismaila ibn Ibrahima, od Abdulmelika ibn Umejra, od Mesruka, od Aiše, radijallahu anha, koja je rekla: „Naređeno vam je da tražite oprost za ashabe Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a vi ste ih vrijeđali. Čula sam vašeg Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: ‘Ovaj ummet neće nestati dok njegovi posljednji ne budu proklinjali njegove prve.’“

Malik ibn Migvel prenosi da je Amir ibn Šerahil eš-Ša‘bi rekao: „O Malik, jevreji i kršćani su bolji od rafidija. Jevreje su upitali: ‘Ko su najbolji pripadnici vaše vjere?’ Odgovorili su: ‘Musaovi drugovi.’ Kršćane su upitali: ‘Ko su najbolji pripadnici vaše vjere?’

Odgovorili su: ‘Isini učenici.’ A rafidije su upitali: ‘Ko su najgori pripadnici vaše vjere?’ Odgovorili su: ‘Ashabi Muhammeda.’ Naređeno im je da za njih traže oprost, a oni su ih vrijeđali. Mač je nad njima isukan sve do Sudnjeg dana: njihova zastava se ne uzdiže, njihov korak ne učvršćuje i ne ujedinjuju se.

Kad god zapale vatru rata, Allah je ugasi prolijevanjem njihove krvi, rasipanjem njihovih snaga i pobijanjem njihovih dokaza. Allah neka sačuva i nas i vas od zabludjelih strasti.“

Malik ibn Enes je rekao: „Ko mrzi bilo koga od ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili u srcu prema njima nosi zlobu, nema pravo na muslimanski imetak feja.“ Zatim je proučio: „Ono što je Allah dao Svome Poslaniku od stanovnika sela“, sve dok nije došao do ovog ajeta: „siromašnim muhadžirima, onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom pravog vjerovanja još prije njih, i onima koji dolaze poslije njih“, sve do riječi: „samilostan i milostiv.“ [Ovim svojstvom.]