Oslanjanje na Allaha i oprost

Tefsir šejha Abdurrahmana es-Sa’dija

O vjernici, imali ste lijep uzor — to jest, dobar primjer koji vam koristi i za kojim se trebate povoditi — u Ibrahimu i onima koji su bili s njim, vjernicima, jer vam je naređeno da slijedite Ibrahimovu čistu vjeru. To je bilo onda kada su svome narodu rekli: „Mi nemamo ništa s vama ni s onim što, mimo Allaha, obožavate.“ Ibrahim, a.s., i vjernici koji su bili s njim odrekli su se svoga mnogobožačkog naroda i onoga što su obožavali mimo Allaha.

Potom su jasno i otvoreno obznanili svoje neprijateljstvo, rekavši: „Ne vjerujemo u vas“, i pokazalo se, odnosno postalo jasno, „neprijateljstvo i mržnja između nas i vas“ — mržnja u srcima i nestanak naklonosti, a neprijateljstvo u djelima. To neprijateljstvo i mržnja nemaju ni vremensku granicu ni kraja, nego će trajati „zauvijek“, sve dok ustrajavate u svome nevjerovanju, „dok ne budete vjerovali u Allaha Jedinog“. Kada budete vjerovali samo u Allaha, neprijateljstvo i mržnja će nestati i preobraziti se u naklonost i prijateljstvo.

O vjernici, u Ibrahimu i onima koji su bili s njim imate uzor u potvrđivanju vjerovanja i tevhida, u ispunjavanju onoga što iz toga proizlazi i zahtijeva se, i u svemu čime se Allahu robuje iskreno, samo Njemu.

Izuzetak je samo jedna stvar: Ibrahimove riječi njegovom ocu, mušriku, nevjerniku i tvrdoglavcu. Kada ga je pozvao u vjerovanje i tevhid, a ovaj to odbio, Ibrahim je rekao: „Molit ću svoga Gospodara da ti oprosti“, iako „ja ti ne mogu od Allaha ništa pribaviti“. Ipak, molio je svoga Gospodara, nadajući se da zbog svoje molitve Gospodaru neće biti nesretan. Zato se u toj situaciji, kada je Ibrahim molio za mušrika, ne trebate povoditi za njim.

Nije vam dopušteno da molite za mušrike i govorite: „U tome slijedimo Ibrahimovu vjeru.“ Allah je naveo Ibrahimovo opravdanje riječima: „Ibrahimovo traženje oprosta za svoga oca bilo je samo zbog obećanja koje mu je dao; a kada mu je postalo jasno da je on Allahov neprijatelj, odrekao ga se. Ibrahim je, zaista, bio pun sažaljenja i blag.“ (Et-Tevba, 114)

Lijep uzor u Ibrahimu i onima koji su bili s njim imate i u tome kako su molili Allaha, oslanjali se na Njega i Njemu se obraćali, priznajući svoju nemoć i manjkavost. Rekli su: „Gospodaru naš, na Tebe se oslanjamo“ — oslanjali smo se na Tebe da nam pribaviš ono što nam koristi i od nas otkloniš ono što nam šteti, i pouzdali smo se u Tebe, Gospodaru naš. „Tebi se obraćamo“ — vratili smo se pokornosti Tebi, nastojanju da postignemo Tvoje zadovoljstvo i svemu što nas Tebi približava. U tome se trudimo i u činjenju dobrih djela zalažemo.

Znamo da ćemo se Tebi vratiti, pa se pripremamo da stanemo pred Tebe i činimo ono što nas lijepo približava Tebi.

„Gospodaru naš, ne učini da budemo iskušenje onima koji ne vjeruju“ — nemoj im, zbog naših grijeha, dati vlast nad nama, pa da nas iskušavaju i sprečavaju od onoga što mogu od vjere. Neka ni oni sami zbog toga ne budu iskušani: ako vide da su nad nama prevladali, pomislit će da su oni na istini, a mi na neistini, pa će im se nevjerovanje i nasilje još povećati. „I oprosti nam“ grijehe i prijestupe koje smo počinili, kao i propuste u izvršavanju onoga što nam je naređeno.

„Gospodaru naš, Ti si, zaista, Silni“ — Onaj koji svime upravlja i sve nadvladava — „i Mudri“, Onaj koji stvari postavlja na njihovo pravo mjesto. Zato nas Svojom silom i mudrošću pomozi protiv naših neprijatelja, oprosti nam grijehe i popravi naše nedostatke.

Tefsir imama Ibn Kesira

„Gospodaru naš, ne učini da budemo iskušenje onima koji ne vjeruju.“ Mudžahid je rekao: „To znači: nemoj nas kazniti njihovim rukama niti kaznom od Sebe, pa da oni kažu: ‘Da su ovi bili na istini, ovo ih ne bi zadesilo.’“ Isto je rekao i Ed-Dahhak. Katade je rekao: „Nemoj im dati da nad nama prevladaju, pa da zbog toga budu iskušani i pomisle da su nad nama pobijedili zato što su na istini.“

To je odabrao Ibn Džerir. Alija ibn Ebi Talha prenosi od Ibn Abbasa: „Nemoj im dati vlast nad nama, pa da nas iskušavaju.“

„I oprosti nam, Gospodaru naš, Ti si, zaista, Silni i Mudri“ — to jest, sakrij naše grijehe od drugih i oprosti ih u onome što je između nas i Tebe. „Ti si, zaista, Silni“ — Onaj koji neće biti osramoćen onaj ko se skloni pod Tvoje okrilje — „i Mudri“ u Svojim riječima, djelima, propisima i odredbama.

Uzvišeni Allah govori Svojim vjernim robovima, kojima je naredio da se odlučno raziđu s nevjernicima, budu im neprijatelji, klone ih se i od njih se odreknu: „Imali ste lijep uzor u Ibrahimu i onima koji su bili s njim“ — to jest, u njegovim sljedbenicima koji su s njim vjerovali — „kada su svome narodu rekli: ‘Mi nemamo ništa s vama’“, odnosno, odrekli smo vas se, „ni s onim što, mimo Allaha, obožavate. Ne vjerujemo u vas“, to jest, u vašu vjeru i vaš put.

„I pokazalo se između nas i vas neprijateljstvo i mržnja zauvijek“ — neprijateljstvo i mržnja počeli su od ovog trenutka između nas i vas; sve dok ste u nevjerovanju, uvijek ćemo vas se odricati i mrziti vas — „dok ne budete vjerovali u Allaha Jedinog“, odnosno, dok ne priznate Allahovu jednoću, obožavate samo Njega, bez sudruga, i odbacite božanstva i kipove koje ste obožavali uz Njega.

„Osim Ibrahimovih riječi ocu njegovom: ‘Molit ću da ti bude oprošteno.’“ Vi u Ibrahimu i njegovom narodu imate lijep uzor za slijeđenje, osim u njegovom traženju oprosta za oca. To je učinio samo zbog obećanja koje mu je dao. Kada mu je postalo jasno da je njegov otac Allahov neprijatelj, odrekao ga se.

Neki vjernici su, naime, molili za svoje očeve koji su umrli u mnogoboštvu i tražili oprost za njih, govoreći da je i Ibrahim tražio oprost za svoga oca. Zato je Uzvišeni Allah objavio: „Nije vjerovjesniku i onima koji vjeruju dopušteno da mole za oprost mnogobošcima, makar im bili i rođaci, nakon što im je jasno da će oni biti stanovnici Džehennema. Ibrahimovo traženje oprosta za svoga oca bilo je samo zbog obećanja koje mu je dao; a kada mu je postalo jasno da je on Allahov neprijatelj, odrekao ga se. Ibrahim je, zaista, bio pun sažaljenja i blag.“ (Et-Tevba, 113–114)

Uzvišeni je u ovom plemenitom ajetu rekao: „Imali ste lijep uzor u Ibrahimu i onima koji su bili s njim“, pa sve do Njegovih riječi: „Osim Ibrahimovih riječi ocu njegovom: ‘Molit ću da ti bude oprošteno’, a ja ti ne mogu od Allaha ništa pribaviti.“ To znači da vam on nije uzor u tome, odnosno u traženju oprosta za mnogobošce. Tako su rekli Ibn Abbas, Mudžahid, Katade, Mukatil, Ed-Dahhak i drugi.

Potom Uzvišeni govori o riječima Ibrahima i onih koji su bili s njim: kada su napustili svoj narod i odrekli ga se, sklonili su se Allahu i ponizno Mu se obratili, govoreći: „Gospodaru naš, na Tebe se oslanjamo, Tebi se obraćamo i Tebi ćemo se vratiti.“ To znači: oslonili smo se na Tebe u svim stvarima, prepustili smo Ti svoje poslove i povjerili ih Tebi. „Tebi ćemo se vratiti“ — povratak je Tebi na budućem svijetu. (Et-Tevba, 113–114)

Tefsir el-Begavija

„Uzor“ znači primjer za slijeđenje. „Lijep uzor u Ibrahimu i onima koji su bili s njim“ — u vjernicima — „kada su svome narodu“, mnogobošcima, „rekli: ‘Mi nemamo ništa s vama’“. „Nemamo ništa“ oblik je množine od riječi „nevin“ (بريء). „Ni s onim što, mimo Allaha, obožavate.

Ne vjerujemo u vas“ — odbacili smo i porekli vašu vjeru — „i pokazalo se između nas i vas neprijateljstvo i mržnja zauvijek, dok ne budete vjerovali u Allaha Jedinog.“ Allah naređuje Hatibu i vjernicima da se u odricanju od mnogobožaca povedu za Ibrahimom, a.s., i vjernicima koji su bili s njim.

„Osim Ibrahimovih riječi ocu njegovom: ‘Molit ću da ti bude oprošteno’“ — imate lijep uzor u Ibrahimu i njegovim postupcima, osim u njegovom traženju oprosta za oca mnogobošca. Ibrahim, a.s., rekao je svome ocu: „Molit ću da ti bude oprošteno“, a zatim ga se odrekao, kao što smo spomenuli u suri Et-Tevba.

„A ja ti ne mogu od Allaha ništa pribaviti“ — Ibrahim govori svome ocu: „Ne mogu ti koristiti niti od tebe otkloniti Allahovu kaznu ako Mu budeš nepokoran i budeš Mu pripisivao druga.“

„Gospodaru naš, na Tebe se oslanjamo“ — to govore Ibrahim i vjernici koji su bili s njim. „Tebi se obraćamo i Tebi ćemo se vratiti.“

„Gospodaru naš, ne učini da budemo iskušenje onima koji ne vjeruju.“ Ez-Zedždžadž je rekao: „Nemoj im dati da nad nama prevladaju, pa da pomisle da su oni na istini i budu iskušani.“ Mudžahid je rekao: „Nemoj nas kazniti njihovim rukama niti kaznom od Sebe, pa da kažu: ‘Da su ovi bili na istini, to ih ne bi zadesilo.’“ „I oprosti nam, Gospodaru naš, Ti si, zaista, Silni i Mudri.“