Ejjubova molitva u nevolji

Tefsir šejha Abdurrahmana es-Sa’dija

Tj. spomeni Našeg roba i poslanika Ejjuba, hvaleći ga, veličajući ga i uzdižući njegov položaj, kada ga je Allah iskušao teškim iskušenjem. Našao ga je strpljivim i zadovoljnim Allahovom odredbom. To se dogodilo tako što je šejtan, kao iskušenje i provjeru od Allaha, dobio vlast nad njegovim tijelom i puhnuo u njega, pa su se na njemu pojavile velike rane. Dugo je tako ostao, a iskušenje mu se pojačavalo; porodica mu je umrla, a imetak nestao.

Tada je dozvao svoga Gospodara: „Gospodaru moj, mene je nevolja snašla, a Ti si najmilostiviji.“ Allahu se obratio tako što je iznio svoje stanje i kazao da ga je nevolja zahvatila do krajnje mjere.

Tefsir imama Ibn Kesira

Uzvišeni spominje šta je zadesilo Ejjuba, alejhis-selam, od iskušenja u imetku, potomstvu i tijelu. Imao je mnogo jahalica, stoke, usjeva, djece i lijepih domova. Sve to bilo je iskušano i potpuno mu je oduzeto. Zatim je iskušan u tijelu.

Kaže se da je obolio od lepre po cijelom tijelu, te da od njega ništa zdravo nisu ostali osim srca i jezika kojima je spominjao Allaha, azze ve dželle. Društvo ga se toliko klonilo da je izdvojen na kraj grada. Nije ostao niko ko bi se za njega brinuo osim njegove supruge, koja je vodila računa o njemu. Prenosi se da je, iz nužde, zbog njega služila drugim ljudima.

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Najveća iskušenja podnose vjerovjesnici, zatim dobri ljudi, pa oni koji su im najsličniji.“ U drugom hadisu stoji: „Čovjek se iskušava prema stepenu svoje vjere. Ako je njegova vjera čvrsta, njegovo iskušenje se poveća.“ Allahov vjerovjesnik Ejjub, alejhis-selam, bio je vrhunac strpljenja i po njemu se navodi primjer strpljivosti.

Jezid ibn Mejsera rekao je: „Kada je Allah iskušao Ejjuba, alejhis-selam, oduzimanjem porodice, imetka i djece, tako da mu ništa nije ostalo, on je lijepo spominjao Allaha, a zatim rekao: ‘Hvaljen neka si, Gospodaru gospodara, Ti koji si mi dobročinstvo učinio. Dao si mi imetak i djecu, pa nije ostao nijedan kutak moga srca a da ga to nije ispunilo. Zatim si mi sve to oduzeo i moje srce ispraznio, tako da između mene i Tebe više ništa ne stoji. Kada bi moj neprijatelj Iblis znao šta si učinio, pozavidio bi mi.’“

Kaže: „Iblisu je to teško palo.“ Ejjub, alejhis-selam, rekao je i: „Gospodaru moj, dao si mi imetak i djecu, a niko mi nije došao na vrata da se žali na mene zbog nepravde koju sam mu učinio, a Ti to znaš. Prostirali su mi postelju, ali bih je ostavio i rekao sebi: ‘Dušo, nisi stvorena da ležiš na postelji.’ Nisam je ostavljao osim tražeći Tvoje zadovoljstvo.“ Ovo je zabilježio Ibn Ebi Hatim.

Vehb ibn Munebbih prenio je o njemu dugu predaju, koju su s lancem prenosilaca naveli Ibn Džerir i Ibn Ebi Hatim, a spominju je i neki kasniji mufessiri. U njoj ima neobičnih pojedinosti, pa smo je izostavili zbog njene dužine.

Prenosi se da je Ejjub dugo bio iskušavan. Učenjaci su se razišli o tome šta ga je navelo da uputi ovu dovu. Hasan i Katada rekli su da je Ejjub, alejhis-selam, bio iskušavan sedam godina i nekoliko mjeseci, ležeći na smetlištu sinova Israilovih, dok su životinje išle po njegovom tijelu. Allah mu je otklonio nevolju, uvećao nagradu i lijepo ga pohvalio.

Vehb ibn Munebbih rekao je da je u iskušenju ostao tri godine, bez produženja ili skraćenja. Suddi je rekao: „Ejjubu je meso otpadalo sve dok nisu ostali samo živci i kosti. Supruga se brinula o njemu i donosila mu hranu. Kada je njegova bolest dugo trajala, rekla mu je: ‘Ejjube, hoćeš li zamoliti svoga Gospodara da ti otkloni nevolju?’

On je odgovorio: ‘Živio sam sedamdeset godina zdrav. Zar je Allahu teško da Mu strpljivo podnesem sedamdeset godina?’ Ona je zbog toga klonula, otišla i počela raditi za ljude uz nadnicu, donoseći mu ono što bi zaradila i hranila ga.

Iblis je otišao dvojici ljudi iz Palestine, koji su mu bili prijatelji i braća, i rekao im: ‘Vašeg brata Ejjuba zadesilo je to i to.’ Rekao im je da ga posjete i da ponesu vino iz svoje zemlje jer će, ako ga popije, ozdraviti. Došli su mu, a kad su ga ugledali, zaplakali su. Upitao ih je: ‘Ko ste vi?’

Odgovorili su: ‘Mi smo taj i taj.’ On im je poželio dobrodošlicu i rekao: ‘Dobro došli onima koji me ne napuštaju u nevolji.’ Rekli su mu: ‘Možda si nešto tajio, a pokazivao nešto drugo, pa te je zato Allah iskušao?’ Podigao je glavu prema nebu i rekao: ‘On zna da nisam ništa tajio pokazujući nešto drugo.

Moj Gospodar me iskušao da vidi hoću li biti strpljiv ili ću klonuti.’ Rekli su: ‘Ejjube, popij naše vino, pa ćeš ozdraviti.’ On se naljutio i rekao: ‘Zar vam je taj prokletnik došao i ovo vam naredio? Vaš govor, vaša hrana i vaše piće zabranjeni su mi.’ Otišli su od njega.

Njegova supruga izašla je da radi za ljude. Ispekla je hljeb jednoj porodici koja je imala dijete. Napravila im je pogaču, a njihov sin je spavao. Nisu ga htjeli buditi, pa su pogaču poklonili njoj. Donijela ju je Ejjubu, koji se začudio i rekao: ‘Nisi mi ranije donosila ovakvo nešto.

Šta se danas dogodilo?’ Ispričala mu je šta se desilo. On je rekao: ‘Možda se dijete probudilo i zatražilo pogaču, a nije je našlo pa plače za njom i neće ništa drugo prihvatiti.’ Neka joj se Allah smiluje: dala mu je pogaču i vratila se.

Potom joj je Iblis došao u liku ljekara i rekao: ‘Muževa bolest dugo traje. Ako želi ozdraviti, neka uzme muhu, zakolje je u ime tog i tog idola i ozdravit će. Poslije će se pokajati.’ Ona je to prenijela Ejjubu, a on je rekao: ‘Došao ti je prokletnik.

Ako ozdravim, Allahu sam se obavezao da ću te udariti stotinu puta.’ Izašla je da se brine o njemu, ali joj je zarada postala nedostupna: nijedna porodica nije htjela da je zaposli. Kada joj je postalo veoma teško i kada se pobojala da će Ejjub ostati gladan, odrezala je pramen kose i prodala ga jednoj djevojci iz ugledne porodice. Dali su joj mnogo dobre hrane, koju je donijela Ejjubu.

Kada ju je ugledao, začudio se i upitao: ‘Odakle ti ovo?’ Odgovorila je: ‘Radila sam za neke ljude pa su me nahranili.’ Pojeo je. Sutradan je izašla i pokušala naći posao, ali nije uspjela. Odrezala je još jedan pramen i prodala ga istoj djevojci.

Dali su joj hrane, pa ju je donijela Ejjubu. Rekao je: ‘Tako mi Allaha, neću je jesti dok ne saznam odakle je.’ Skinula je pokrivalo za glavu. Kada je vidio da joj je glava obrijana, veoma se rastužio. Tada je dozvao svoga Gospodara: „Mene je nevolja snašla, a Ti si najmilostiviji.“

Ibn Ebi Hatim rekao je: „Prenio nam je moj otac, njemu Musa ibn Ismail, njemu Hammad, njemu Ebu Imran el-Džewni, od Nauf el-Bekalija da je rekao: ‘Šejtan koji je došao Ejjubu zvao se Saut.’ Ejjubova supruga govorila mu je: ‘Zamoli Allaha da te izliječi.’ On nije upućivao dovu sve dok pored njega nije prošla skupina sinova Israilovih. Jedan je drugome rekao: ‘Ovo što ga je zadesilo samo je zbog velikog grijeha koji je počinio.’

Tada je rekao: ‘Gospodaru moj, mene je nevolja snašla, a Ti si najmilostiviji.’“

Prenio nam je moj otac, njemu Ebu Seleme, njemu Džerir ibn Hazim, od Abdullaha ibn Ubejda ibn Umejra da je rekao: „Ejjub, alejhis-selam, imao je dvojicu braće. Jednog dana došli su mu, ali mu se nisu mogli približiti zbog njegova mirisa, pa su stali podalje. Jedan je rekao drugome: ‘Da je Allah znao da u Ejjubu ima dobra, ne bi ga ovako iskušao.’ Ejjub se zbog njihovih riječi uznemirio kao nikada ni zbog čega drugog i rekao: ‘Allahu moj, ako znaš da nisam nijednu noć zaspao sit, a da sam znao za gladnog čovjeka, potvrdi to.’

Glas s neba potvrdio je, a oni su čuli. Zatim je rekao: ‘Allahu moj, ako znaš da nisam imao dvije košulje, a da sam znao za čovjeka bez odjeće, potvrdi to.’ Glas s neba potvrdio je, a oni su čuli. Zatim je rekao: ‘Allahu moj, tako Ti Tvoje moći…’ Pao je na sedždu i rekao: ‘Allahu moj, tako Ti Tvoje moći, neću podići glavu dok mi ne otkloniš nevolju.’

Nije podigao glavu sve dok mu nevolja nije bila otklonjena.“

Ibn Ebi Hatim prenio je ovu predaju drugim putem, u merfu‘ obliku, sa sličnim sadržajem. Rekao je: „Obavijestio nas je Junus ibn Abdul-A‘la, njega Ibn Vehb, njega Nafi‘ ibn Jezid, od Ukajla, od Zuhrija, od Enesa ibn Malika da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Allahov vjerovjesnik Ejjub bio je u iskušenju osamnaest godina. Odbacili su ga i bliski i daleki, osim dvojice ljudi, njegove najbliže braće. Oni su mu dolazili ujutro i navečer.

Jedan je rekao drugome: “Tako mi Allaha, Ejjub je sigurno počinio grijeh kakav niko na svijetu nije počinio.” Drugi ga upita: “A šta je to?” Prvi reče: “Već osamnaest godina Allah mu ne daje milost i ne otklanja ono što ga je snašlo.” Kada su ga posjetili, prvi nije mogao prešutjeti pa mu je to rekao.

Ejjub, alejhis-selam, odgovori: “Ne znam šta govoriš, ali Allah, azze ve dželle, zna da sam prolazio pored dvojice ljudi koji su se prepirali i spominjali Allaha, pa bih se vratio kući i iskupio za njih, jer nisam želio da Allaha spominju osim s pravom.”’ Poslanik je dalje rekao: ‘Kada bi išao obaviti nuždu, nakon što bi je obavio, njegova supruga bi ga držala za ruku dok ne bi stigao do mjesta. Jednog dana ona se zadržala, pa je Ejjubu na mjestu na kojem se nalazio objavljeno: “Udari nogom! Ovo je hladna voda za kupanje i piće.”’“ Ovaj hadis je veoma neobičan.

Ibn Ebi Hatim rekao je: „Prenio nam je moj otac, njemu Musa ibn Ismail, njemu Hammad, od Alija ibn Zejda, od Jusufa ibn Mehrana, od Ibn Abbasa da je rekao: ‘Allah mu je obukao odjeću iz Dženneta. Ejjub se povukao i sjeo na jedno mjesto. Došla je njegova supruga, ali ga nije prepoznala. Rekla je: “Čovječe, gdje je otišao onaj iskušani koji je ovdje bio?

Možda su ga psi ili vukovi odnijeli.” Dugo mu se obraćala, a on joj reče: “Teško tebi! Ja sam Ejjub.” Ona odgovori: “Zar mi se rugaš, čovječe?” On reče: “Teško tebi! Ja sam Ejjub, Allah mi je vratio moje tijelo.”’ Ibn Abbas je rekao: ‘Allah mu je pred očima vratio imetak i djecu, i još toliko.’“

Vehb ibn Munebbih rekao je: „Allah je objavio Ejjubu: ‘Vratio sam ti porodicu i imetak, i još toliko. Okupaj se ovom vodom, jer je u njoj lijek za tebe. Prinesi žrtvu za svoju suprugu i traži oprost za njih, jer su Mi se zbog tebe suprotstavili.’“ Ovo je također zabilježio Ibn Ebi Hatim.

Prenio nam je i Ebu Zur‘a, njemu Amr ibn Merzuk, njemu Hemmam, od Katade, od Nadra ibn Enesa, od Bešira ibn Nehjka, od Ebu Hurejre, od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: „Kada je Allah izliječio Ejjuba, na njega je s neba spustio skakavce od zlata. Ejjub ih je uzimao rukom i stavljao u svoju odjeću.“ Rečeno mu je: „Ejjube, zar ti nije dosta?“ Odgovorio je: „Gospodaru moj, ko se može zasititi Tvoje milosti?“

Osnova ovog hadisa nalazi se u dva Sahiha, a bit će naveden na drugom mjestu.

Zatim je krenula s njim prema njemu. Kada je stigla do stepenica onih ljudi, udarila ju je njihova ovca, pa je rekla: „Propao Ejjub, grešnik!“ Kada se popela, zatekla je dječaka budnog, kako traži pogaču i plače za svojom porodicom. (Predaja se ovdje prekida.)

Tefsir el-Begavija

Uzvišeni kaže: „I Ejjuba, kada je svoga Gospodara pozvao“ — tj. kada je uputio dovu svome Gospodaru. Vehb ibn Munebbih rekao je: „Ejjub, alejhis-selam, bio je čovjek iz Ruma. Bio je Ejjub ibn Amus ibn Razih ibn Rum ibn ‘Is ibn Ishak ibn Ibrahim, a majka mu je bila od potomaka Luta, sina Haranovog. Allah ga je odabrao, učinio vjerovjesnikom i dao mu obilje dunjalučkih dobara.

Pripadao mu je cijeli Bejsan u Šamu, i ravnice i planine. Imao je toliko različitih vrsta imetka — goveda, deva, ovaca, konja i magaraca — koliko nijedan čovjek nije imao, ni po broju ni po vrijednosti. Imao je pet stotina imanja, a uz njih pet stotina robova. Svaki rob imao je suprugu, djecu i imetak.

Za opremu svakog imanja bila je zadužena magarica, a svaka magarica imala je dva, tri, četiri, pet ili više mladunaca. Allah, azze ve dželle, dao mu je porodicu i djecu, i sinove i kćeri. Bio je dobročinitelj, bogobojazan i milostiv prema siromasima; hranio ih je, brinuo se o udovicama i jetimima, iskazivao počast gostu i pomagao putniku. Bio je zahvalan na Allahovim blagodatima i izvršavao Allahovo pravo.

Iblis, Allahov neprijatelj, nije uspijevao da ga zavede kao što zavodi imućne, nepažljive ljude koji se zbog dunjaluka zaokupe i zanemare Allahovu naredbu.

Uz Ejjuba su bila trojica ljudi koji su vjerovali u njega i smatrali ga istinitim: jedan iz Jemena, po imenu Jekin, i dvojica iz njegova kraja; jedan se zvao Jelded, a drugi Safir. Bili su već u zrelim godinama. Iblis nije bio spriječen da dođe do nebesa i stajao je na njima gdje god je htio, sve dok Allah nije uzdigao Isaa, pa mu je pristup bio zabranjen do četvrtog neba. Kada je poslan Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, pristup mu je zabranjen i do preostala tri neba.

Iblis je čuo kako meleki jedni drugima prenose salavat i dovu za Ejjuba, jer ga je Allah spomenuo i pohvalio. Tada su ga obuzeli zavist i neprijateljstvo. Brzo se uspeo i stao na mjesto na nebu na kojem je običavao stajati. Rekao je: ‘Gospodaru moj, razmotrio sam stanje Tvoga roba Ejjuba i vidio da je rob kojem si podario blagodat, pa Ti je zahvaljivao, i kojem si dao zdravlje, pa Te je hvalio.

Kada bi ga iskušao oduzimanjem onoga što si mu dao, promijenio bi svoj odnos prema Tvojoj zahvalnosti i ibadetu te napustio pokornost Tebi.’ Allah, Uzvišeni, rekao je: ‘Idi, dao sam ti vlast nad njegovim imetkom.’ Allahov neprijatelj Iblis je sletio na Zemlju, okupio džine i najopakije šejtane te im rekao: ‘Kakvu snagu imate? Data mi je vlast nad Ejjubovim imetkom, a ovo je velika nesreća i iskušenje koje muškarci ne mogu strpljivo podnijeti.’

Jedan od šejtanskih silnika reče: ‘Imam snagu da se, kad god poželim, pretvorim u vatreni vihor i spalim sve do čega doprem.’ Iblis mu reče: ‘Idi do deva i njihovih čuvara.’ Ovaj je otišao do deva dok su spustile glave i stajale na paši. Ljudi nisu ni osjetili kad je iz zemlje izbio vatreni vihor.

Niko mu se nije mogao približiti a da ne izgori. Spalio je deve i njihove čuvare, sve do posljednjeg.

Potom je Allahov neprijatelj Iblis, u ružnom liku, došao Ejjubu jašući na devi i zatekao ga kako stoji u namazu. Rekao mu je: ‘Ejjube, došla je vatra i zahvatila tvoje deve, pa ih spalila, zajedno sa svima koji su bili uz njih. Ja sam jedini preživio.’ Ejjub je rekao: ‘Hvala Allahu, koji ih je dao, a zatim ih uzeo.

Odavno sam svoj imetak i sebe navikao na nestanak.’ Iblis je rekao: ‘Tvoj Gospodar poslao je vatru s neba pa su izgorjele.’ Ljudi su ostali zapanjeni i čudili se. Neki su govorili: ‘Ejjub nije ništa obožavao; bio je u zabludi.’

Drugi su govorili: ‘Da je Ejjubov bog mogao bilo šta učiniti, spriječio bi ovo.’ A neki su govorili: ‘Možda je On to učinio da bi se njegov neprijatelj naslađivao, a prijatelj tugovao.’ Ejjub je rekao: ‘Hvala Allahu i kada mi daje i kada mi oduzima. Izašao sam nag iz majčine utrobe i nag ću se vratiti u zemlju, i nag ću biti proživljen pred Allahom.

Nemaš razloga da se raduješ kada ti Allah nešto pozajmi, a da očajavaš kada ti svoju pozajmicu uzme. Allah je preči da raspolaže tobom i onim što ti je dao. Da je Allah znao da u tebi ima dobra, priključio bi tvoju dušu tim dušama i učinio te šehidom. Ali je znao da u tebi ima zla, pa ti je produžio život.’

Iblis se vratio svojim sljedbenicima ponižen i postiđen te ih upitao: ‘Kakvu snagu imate? Nisam uspio dirnuti njegovo srce.’ Jedan od šejtana reče: ‘Imam snagu da tako snažno kriknem da svako živo biće koje me čuje ispusti dušu.’ Iblis mu reče: ‘Idi do ovaca i njihovih čuvara.’

Otišao je među njih i zakričao. Sve ovce su u isti čas pale mrtve, a njihovi čuvari pomrli. Zatim je Iblis, pretvorivši se u upravnika pastira, došao Ejjubu dok je klanjao. Rekao mu je isto što i prvi put, a Ejjub mu odgovorio kao ranije.

Iblis se vratio svojim sljedbenicima i rekao: ‘Kakvu snagu imate? Nisam uspio dirnuti Ejjubovo srce.’ Jedan od šejtana reče: ‘Imam snagu da se, kad god poželim, pretvorim u silan vjetar koji odnese sve do čega dopre.’ Iblis mu reče: ‘Idi do zemljoradnika i usjeva.’

Otišao je, a ljudi nisu ni osjetili kad je zapuhao silan vjetar, koji je sve to odnio kao da ničega nije ni bilo. Zatim je Iblis, pretvorivši se u upravnika imanja, došao Ejjubu dok je stajao u namazu i rekao mu isto što i ranije. Ejjub mu je odgovorio kao i prvi put. Kad god bi mu propao neki dio imetka, zahvaljivao bi Allahu, lijepo Ga hvalio, bio zadovoljan Njegovom odredbom i pripremao se da strpljivo podnese iskušenje, sve dok mu nije ostao nikakav imetak.

Kada je Iblis vidio da mu je uništio imetak, uspeo se i rekao: ‘Gospodaru moj, Ejjub smatra da mu daješ imetak zato što si mu ostavio djecu. Hoćeš li mi dati vlast i nad njegovom djecom? To je nesreća koju ljudska srca ne mogu podnijeti.’ Allah, Uzvišeni, rekao je: ‘Idi, dao sam ti vlast nad njegovom djecom.’

Allahov neprijatelj se brzo spustio do Ejjubove djece, koja su bila u svojoj palači. Nije prestajao da je trese sve dok se nije urušila iz temelja. Zatim je zidove udarao jedne o druge i gađao ih drvetom i kamenjem. Kada ih je tako teško izmučio, podigao je palaču i prevrnuo je, pa su djeca ostala naglavačke.

Zatim je došao Ejjubu, pretvorivši se u učitelja koji ih je podučavao mudrosti. Lice mu je bilo ranjeno i izgrebano, a krv i mozak su mu tekli. Rekao mu je šta se dogodilo: ‘Da si samo vidio kako su ti sinovi mučeni i prevrnuti, naglavačke, kako im teku krv i mozak! Da si vidio kako su im rasporeni trbusi i kako su im se crijeva rasula, srce bi ti puklo.’

Govorio mu je tako i slično sve dok Ejjub nije omekšao, zaplakao i zgrabio šaku zemlje, koju je stavio sebi na glavu. Rekao je: ‘Kamo sreće da me majka nije rodila!’ Iblis je iskoristio taj trenutak, brzo se popeo i obradovao se što je Ejjub klonuo. Ali Ejjub se ubrzo pribrao, shvatio šta se dogodilo i zatražio oprost.

Meleki, njegovi pratioci, uzdigli su se i posvjedočili njegovo pokajanje, koje je stiglo do Allaha prije Iblisa, a Allah je o njemu već sve znao. Iblis je stajao ponižen i rekao: ‘Gospodaru moj, Ejjubu je gubitak imetka i djece lakši zato što vidi da si mu poštedio život, pa ćeš mu vratiti imetak i djecu. Hoćeš li mi dati vlast nad njegovim tijelom?’ Allah, azze ve dželle, rekao je: ‘Idi, dao sam ti vlast nad njegovim tijelom, ali nemaš vlast nad njegovim jezikom ni srcem.’

Allah, azze ve dželle, znao je za njega. Nije mu dao vlast nad Ejjubom osim iz milosti prema njemu, da bi mu uvećao nagradu i učinio ga poukom strpljivima i podsjetnikom pobožnima u svakom iskušenju, kako bi se ugledali na njega u strpljenju i nadi u nagradu.

Allahov neprijatelj brzo se spustio i zatekao Ejjuba na sedždi. Požurio je prije nego što je Ejjub podigao glavu, prišao mu sprijeda i puhnuo mu u nosnice. Od toga mu se tijelo zapalilo, a po njemu su se od glave do pete pojavile kvrge poput ovčijih vime­na. Počelo ga je svrbjeti, pa se češao noktima dok mu nokti nisu otpali.

Zatim se češao grubim kostrijetima, sve dok ih nije izderao; potom je kožu strugao grubom zemljanom posudom i kamenjem. Nije prestajao da se češe sve dok mu meso nije nateklo i raspalo se, promijenilo boju i počelo zaudarati. Stanovnici mjesta iznijeli su ga i ostavili na smetlištu, gdje su mu napravili zaklon. Sva stvorenja su ga napustila, osim njegove supruge Rahme, kćerke Efraimove, sina Jusufova, sina Jakubova.

Ona mu je donosila ono što mu je bilo potrebno i ostala uz njega.

Kada su trojica njegovih prijatelja — Jekin, Jelded i Safir — vidjeli šta ga je od Allaha zadesilo, posumnjali su u njega i napustili ga, ali nisu napustili svoju vjeru. Kada se iskušenje odužilo, otišli su mu, prekorili ga i okrivili ga, govoreći: ‘Pokaj se Allahu za grijeh zbog kojeg si kažnjen.’ S njima je bio i mladić koji je vjerovao u Ejjuba i smatrao ga istinitim. Rekao im je: ‘Vi ste, starješine, govorili, a po svojim godinama ste bili preči da govorite.

Ali ste izostavili bolji govor od onoga što ste izrekli, ispravnije mišljenje od onoga što ste izabrali i plemenitije postupanje od onoga što ste učinili. Ejjub je imao prema vama veće pravo i obaveze nego što ste naveli. Znate li, starješine, čije ste pravo umanjili, čiju ste svetost povrijedili, kojeg ste čovjeka okrivili i optužili? Zar ne znate da je Ejjub Allahov vjerovjesnik, Njegov odabranik među stvorenjima i izabrani čovjek na Zemlji, do današnjeg dana?

Ne znate i Allah vam nije otkrio da je učinio išta čime je zaslužio Allahovu srdžbu, otkad mu je Allah dao sve ono što mu je dao pa do danas. Nije vam otkrio ni da mu je oduzeta ijedna počast kojom ga je Allah počastio, niti da je Ejjub tokom svih godina vašeg druženja govorio išta osim istine o Allahu. Ako je iskušenje ono zbog čega ga prezirete i zbog čega je pao u vašim očima, znate da Allah iskušava vjernike, iskrene, šehide i dobre ljude. Njihovo iskušenje nije dokaz da je Allah srdit na njih ili da ih prezire; ono je, naprotiv, počast i odabiranje.

Pa čak i da Ejjub kod Allaha nema takav položaj, već da vam je samo brat kojeg volite zbog druženja, ne bi bilo lijepo da ga razuman čovjek napusti u nevolji, da mu predbacuje nesreću i okrivljuje ga za ono što ne zna, dok je on u brizi i tuzi. Treba da mu se smiluje, plače s njim, traži oprost za njega, tuguje zbog njegove tuge i upućuje ga na ispravan put. Nije razuman ni upućen onaj ko to ne zna. Bojte se Allaha, starješine!

Veličanje Allaha i spominjanje smrti trebalo bi da vam zavežu jezik i slome srce. Zar ne znate da Allah ima robove koje je strahopoštovanje ušutkalo, a nisu ni nijemi ni nesposobni za govor? Oni su rječiti, vrsni govornici, plemeniti, razboriti i znalci Allaha. Ali kada se spomene Allahova veličina, jezici im se zaustave, koža im se naježi, srca slome, a razum izgubi ravnotežu iz poštovanja i veličanja Allaha, azze ve dželle.

Kada dođu sebi, požure Allahu s dobrim djelima, smatrajući sebe nasilnicima i grešnicima, iako su dobri i nevini; smatraju sebe nemarnima i nedovoljnima, iako su pametni i snažni.’ Ejjub je rekao: ‘Allah, azze ve dželle, u srcu malog i velikog usađuje mudrost milošću. Kada ona iznikne u srcu, Allah je pokaže na jeziku. Mudrost ne dolazi samo s godinama, starošću niti dugim iskustvom.

Kada Allah robu podari mudrost u djetinjstvu, njegova vrijednost ne opada pred mudracima, koji na njemu vide svjetlo počasti od Allaha, Uzvišenog.’ Zatim im je Ejjub okrenuo leđa, a svome Gospodaru se obratio, moleći Ga i ponizno Mu se obraćajući: ‘Gospodaru moj, zašto si me stvorio? Kamo sreće da me nisi stvorio, ako si me zamrzio! Kamo sreće da sam znao grijeh koji sam počinio i djelo koje sam učinio, zbog kojeg si okrenuo Svoje plemenito lice od mene.

Da si me usmrtio i pridružio mojim časnim precima, smrt bi mi bila bolja. Zar nisam bio utočište strancu, zaklon siromahu, zaštitnik jetimu i skrbnik udovici? Bože moj, ja sam Tvoj rob. Ako sam dobro činio, dobrota je Tvoja zasluga, a ako sam zlo činio, kazna je u Tvojoj ruci.

Učinio si me izloženim iskušenju. Na mene je palo iskušenje koje bi, kada bi ga stavio na planinu, ona teško podnijela; kako ga onda može podnijeti moje slabo tijelo? Tvoja odredba me ponizila, Tvoja vlast me razboljela i iscrpila moje tijelo. Kada bi moj Gospodar uklonio strahopoštovanje iz mojih prsa i oslobodio mi jezik da mogu otvoreno govoriti, iznio bih ono čime bi rob trebalo da brani sebe i nadao bih se da ćeš me tada izliječiti.

Ali Ti si me odbacio i udaljio se od mene. Ti me vidiš, a ja Te ne vidim; čuješ me, a ja Te ne čujem. Ne pogledaš me da mi se smiluješ, ne približavaš mi se niti me Sebi približavaš, da iznesem svoj izgovor, govorim o svojoj nevinosti i branim se.’

Kada je Ejjub to izgovorio, a njegovi prijatelji bili uz njega, nad njima se nadvio oblak, pa su njegovi prijatelji pomislili da je to bolna kazna. Tada se začuo glas: ‘Ejjube, Allah, azze ve dželle, kaže: “Evo, približio sam ti se i oduvijek sam ti bio blizu. Ustani, iznesi svoj izgovor, govori o svojoj nevinosti, brani se i pritegni svoju odjeću. Stani kao silnik koji se prepire sa silnikom, ako možeš, jer sa Mnom se može prepirati samo silnik poput Mene.

Ejjube, poželio si nešto što ne možeš postići svojom snagom. Gdje si bio kada sam stvorio Zemlju i postavio je na temelje? Jesi li bio sa Mnom i pružao joj krajeve? Jesi li znao koliku sam joj mjeru odredio ili na čemu sam joj postavio obode?

Je li Zemlja svojim pokoravanjem tebi nosila vodu ili je tvoja mudrost učinila da Zemlja bude pokrov nad vodom? Gdje si bio kada sam podigao nebo kao svod u zraku, bez oslonca odozgo i bez potpore odozdo? Zar tvoja mudrost doseže toliko da upravljaš njegovom svjetlošću, kretanjem zvijezda i smjenom noći i dana? Gdje si bio kada sam izvore rijeka otvorio i mora zatvorio?

Je li tvoja vlast zadržala talase mora unutar njihovih granica ili je tvoja moć otvorila materice kada im je došlo vrijeme? Gdje si bio kada sam vodu izlio na zemlju i podigao visoke planine? Znaš li na čemu sam ih učvrstio i kojom sam ih mjerom izvagao? Imaš li ruku dovoljno snažnu da ih nosi?

Znaš li odakle dolazi voda koju sam spustio s neba? Znaš li od čega nastaje oblak? Znaš li gdje su riznice snijega, gdje su planine leda i gdje se noć čuva za dan? Gdje je riznica vjetra? Kojim jezikom govore stabla? Ko je razum stavio u ljudske glave?

Ko je otvorio sluh i vid? Ko je meleke učinio pokornim Svojoj vlasti, a silnike potčinio Svojoj moći? Ko je mudrošću raspodijelio opskrbu?”’ Zatim mu je spomenuo još mnogo znakova Svoje moći. Ejjub je rekao: ‘Malen sam, jezik mi je zanijemio, razum i mišljenje su mi zakazali, a snaga mi je slaba pred ovim što me snašlo.

Bože moj, znam da je sve što si spomenuo djelo Tvojih ruku i upravljanje Tvoje mudrosti, a da ima i većih i čudesnijih stvari koje bi, kada bi htio, učinio. Ništa Ti nije nemoguće i ništa Ti nije skriveno. Kada me je zadesilo iskušenje, govorio sam, a nisam mogao obuzdati jezik. Iskušenje me je nagnalo da govorim.

Kamo sreće da se zemlja otvorila i progutala me, pa da ništa nisam rekao što bi razljutilo moga Gospodara! Kamo sreće da sam umro od tuge u najtežem dijelu svog iskušenja! Govorio sam da bi me opravdao, a šutio da bi mi se smilovao. Riječ mi je izmakla, ali se neću vratiti tome.

Stavio sam ruku na usta, zagrizao jezik i priljubio obraz uz zemlju. Danas tražim utočište kod Tebe od Tebe, tražim zaštitu od teškog iskušenja — zaštiti me; tražim pomoć od Tvoje kazne — pomozi mi; tražim pomoć za svoju stvar — pomozi mi; oslanjam se na Tebe — budi mi dovoljan; držim se za Tebe — zaštiti me; tražim oprost od Tebe — oprosti mi. Neću se više vratiti ničemu što Ti ne voliš.’ Allah, Uzvišeni, rekao je: ‘Moje znanje o tebi se ostvarilo i Moja milost je pretekla Moju srdžbu.

Oprostio sam ti, vratio ti porodicu i imetak, i još toliko, da bi bio znak onima koje sam stvorio, pouka iskušanima i utjeha strpljivima. Udari nogom! Ovo je hladna voda za kupanje i piće, u njoj je tvoj lijek. Prinesi žrtvu za svoje prijatelje i traži oprost za njih, jer su Mi se zbog tebe suprotstavili.’

Ejjub je udario nogom, pa je izbio izvor. Ušao je u njega i okupao se, te mu je Allah otklonio sve što ga je mučilo. Zatim je izašao i sjeo. Supruga je došla da ga potraži na njegovom ležaju, ali ga nije našla. Uznemirena je lutala amo-tamo i rekla: ‘Čovječe, znaš li šta je s onim iskušanim čovjekom koji je bio ovdje?’

On je upitao: ‘Bi li ga prepoznala kada bi ga vidjela?’ Ona odgovori: ‘Naravno, zašto ga ne bih prepoznala?’ On se nasmijao, pa ga je po smijehu prepoznala i zagrlila. Ibn Abbas je rekao: ‘Tako mi Onoga u Čijoj je ruci duša Abdullaha, nisu se ni odvojili od zagrljaja, a pored njih je prošao sav njihov imetak i potomstvo.’“

To su riječi Uzvišenog: „I Ejjuba, kada je svoga Gospodara pozvao: ‘Mene je nevolja snašla…’“ Učenjaci su se razišli o vremenu kada je uputio dovu, razlogu zbog kojeg je rekao: „Mene je nevolja snašla“, i trajanju njegova iskušenja. Ibn Šihab prenosi od Enesa, koji to pripisuje Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, da je Ejjub u iskušenju ostao osamnaest godina. Vehb je rekao: „Ejjub je u iskušenju ostao tri godine, ni jedan dan duže.“ Ka‘b je rekao: „Ejjub je bio iskušan sedam godina, sedam mjeseci i sedam dana.“

Hasan je rekao: „Ejjub je sedam godina i nekoliko mjeseci ležao na smetlištu sinova Israilovih. Životinje su išle po njemu, a niko mu nije prilazio osim Rahme, koja je strpljivo ostala uz njega, donosila mu hranu i zahvaljivala Allahu zajedno s njim kada bi on zahvaljivao. Ejjub nije prestajao spominjati Allaha i strpljivo podnositi iskušenje.“ Iblis je tada tako glasno kriknuo da je okupio svoju vojsku iz svih krajeva Zemlje.

Kada su se okupili, upitali su ga: „Šta te rastužuje?“ Rekao je: „Ovaj rob me je iscrpio. Oduzeo sam mu imetak i djecu, ali je samo postao strpljiviji. Zatim sam dobio vlast nad njegovim tijelom i ostavio ga s ranama na smetlištu, kojem niko ne prilazi osim njegove supruge.

Pozvao sam vas da mi pomognete protiv njega.“ Upitali su ga: „Gdje je lukavstvo kojim si uništio one prije njega?“ Rekao je: „Sve je to kod Ejjuba propalo. Posavjetujte me.“ Rekli su: „Da te posavjetujemo kako da priđeš Ejjubu preko njegove supruge, kao što si prišao Ademu preko njegove supruge.

On joj ne može biti neposlušan, a niko drugi mu ne prilazi.“ Rekao je: „U pravu ste.“

Iblis je otišao njegovoj supruzi dok je davala sadaku i prikazao joj se u liku čovjeka. Upitao je: „Gdje je tvoj muž, Allahova robinja?“ Rekla je: „Eno ga, češe svoje rane, a životinje mu gmižu po tijelu.“ Kada je to čuo, ponadao se da će u njenim riječima prepoznati klonuće, pa joj je došapnuo i podsjetio je na blagostanje, imetak i Ejjubovu ljepotu i mladost, a zatim na njegovu nevolju i na to da im ona nikada neće prestati.

Hasan je rekao: „Ona je zakričala. Kada je zakričala, Iblis je znao da je klonula. Prišao joj je s jagnjetom i rekao: ‘Neka ga Ejjub zakolje za mene pa će ozdraviti.’“ Došla je Ejjubu vičući: „Ejjube, dokle će te tvoj Gospodar mučiti?

Gdje su imetak, djeca, prijatelj, tvoja lijepa boja i tijelo? Zakolji ovo jagnje i odmori se!“ Ejjub joj je rekao: „Došao ti je Allahov neprijatelj i puhnuo u tebe! Teško tebi! Zar ne znaš ko mi je dao imetak, djecu i zdravlje?“

Rekla je: „Allah.“ Upitao je: „Koliko dugo smo uživali u njima?“ Odgovorila je: „Osamdeset godina.“ Upitao je: „A koliko dugo smo iskušavani?“ Rekla je: „Sedam godina i nekoliko mjeseci.“ Rekao je: „Teško tebi, nisi bila pravedna!

Zar nećeš strpljivo podnijeti iskušenje osamdeset godina, kao što smo osamdeset godina bili u blagostanju? Tako mi Allaha, ako me Allah izliječi, udarit ću te stotinu puta. Naredila si mi da zakoljem nešto nekome mimo Allaha! Tvoja hrana i piće koje si mi donijela zabranjeni su mi; neću okusiti ništa što mi doneseš nakon što si mi to rekla.

Odlazi i ne pokazuj mi se!“ Otjerao ju je, pa je otišla. Kada je Ejjub vidio da nema ni hrane ni pića ni prijatelja, pao je na sedždu i rekao: „Gospodaru moj, mene je nevolja snašla, a Ti si najmilostiviji.“ Rečeno mu je: „Podigni glavu, tvoja dova je uslišana.

Udari nogom.“ Udario je nogom i izbio je izvor. Okupao se u njemu i nije mu ostalo ništa od bolesti što se moglo vidjeti: sve je otpalo, a vratili su mu se mladost i ljepota, ljepši nego prije. Zatim je udario nogom i izbio je drugi izvor.

Napio se iz njega i nije mu ostala nijedna bolest u utrobi: sve je izašlo. Ustao je zdrav i odjeven u lijepu odjeću. Osvrtao se, ali nije vidio ništa od onoga što je nekada imao, ni porodicu ni imetak, pa mu je Allah sve to udvostručio. Tako nam je, Allaha mi, preneseno da se voda kojom se okupao raspršila na njegovim prsima poput zlatnih skakavaca.

Počeo ih je skupljati rukom, pa mu je Allah objavio: ‘Ejjube, zar te nisam učinio neovisnim?’ Rekao je: ‘Jesam, ali to je Tvoj blagoslov. Ko se može zasititi njime?’“ Zatim je otišao i sjeo na uzvišeno mjesto.

Njegova supruga se pitala: „Ako me je otjerao, kome da ga ostavim? Zar da ga pustim da umre od gladi i da ga zvijeri pojedu? Vratit ću mu se.“ Kada se vratila, nije bilo ni smetlišta ni onog stanja u kojem ga je ostavila; sve se promijenilo.

Počela je hodati uokolo na mjestu gdje je nekada bilo smetlište i plakati, a Ejjub ju je gledao. Stidjela se prići čovjeku u lijepoj odjeći i pitati ga za muža. Ejjub ju je pozvao: „Šta želiš, Allahova robinja?“ Zaplakala je i rekla: „Tražim onog iskušanog čovjeka, koji je bio odbačen na smetlištu.

Ne znam je li nestao ili šta mu se dogodilo.“ Ejjub je upitao: „Šta si mu ti bila?“ Zaplakala je i rekla: „Bila sam njegova supruga.“ Upitao je: „Bi li ga prepoznala kada bi ga vidjela?“ Odgovorila je: „Zar ga iko ko ga je vidio može zaboraviti?“

Počela ga je gledati, ali se bojala prići mu. Zatim je rekla: „Ali ti najviše ličiš na njega kada je bio zdrav.“ Ejjub joj reče: „Ja sam Ejjub. Naredila si mi da žrtvujem nešto za Iblisa, ali sam poslušao Allaha, a šejtanu bio neposlušan. Molio sam Allaha i On mi je vratio ono što vidiš.“

Vehb je rekao: „Ejjub je u iskušenju ostao tri godine. Kada je Ejjub nadvladao Iblisa i ovaj nije mogao ništa učiniti, Iblis je prišao njegovoj supruzi u liku kakav nije bio ljudski: bio je izuzetno krupan, snažan i lijep, a jahao je jahalicu kakvu ljudi nisu imali, veličanstvenu i raskošnu. Upitao ju je: ‘Jesi li ti supruga Ejjuba, ovog iskušanog čovjeka?’ Odgovorila je: ‘Jesam.’

Upitao ju je: ‘Znaš li ko sam?’ Rekla je: ‘Ne.’ Rekao je: ‘Ja sam bog Zemlje. Ja sam učinio tvome mužu to što ga je zadesilo, jer je robovao Bogu neba i mene ostavio, pa sam se naljutio na njega. Kad bi mi učinio jednu sedždu, vratio bih vama sve što ste imali od imetka i djece, jer je sve kod mene.’

Zatim joj je pokazao njihovu imovinu i djecu u dolini u kojoj ju je sreo.“ Vehb je rekao: „Čuo sam i da joj je rekao: ‘Kada bi tvoj muž pojeo hranu, a ne spomenuo Allahovo ime, bio bi izliječen od ove nevolje.’ Allah najbolje zna.“ U nekim knjigama stoji da joj je Iblis rekao: „Učini mi jednu sedždu pa ću ti vratiti imetak i djecu i izliječiti tvoga muža.“

Vratila se Ejjubu i ispričala mu šta joj je rekao. Ejjub je kazao: „Došao ti je Allahov neprijatelj da te odvrati od tvoje vjere.“ Zakleo se da će je, ako ozdravi, udariti stotinu puta. Tada je rekao: „Nevolja me snašla zbog toga što se Iblis ponadao da će moja supruga učiniti njemu sedždu i što ju je pozvao, a i mene, u nevjerstvo.“

Zatim se Allah smilovao Ejjubovoj supruzi zbog njene strpljivosti u iskušenju, olakšao joj i htio da Ejjub ispuni svoju zakletvu. Naredio mu je da uzme svežanj od stotinu tankih grančica i udari je njime jednom, kako je Uzvišeni rekao: „I uzmi u ruku svoju snop grančica i njime udari, samo zakletvu ne prekrši!“ (Sad, 44).

Prenosi se da je Iblis napravio sanduk, stavio u njega lijekove i sjeo na put kojim je prolazila Ejjubova supruga, pretvarajući se da liječi ljude. Ejjubova supruga je prošla i upitala ga: „Imam bolesnika; hoćeš li ga liječiti?“ Odgovorio je: „Hoću, ne tražim ništa osim da kaže: ‘Ti si me izliječio.’“ To je ispričala Ejjubu.

On joj je rekao: „To je Iblis koji te je prevario.“ Zakleo se da će je, ako ga Allah izliječi, udariti stotinu puta.

Vehb i drugi rekli su: „Ejjubova supruga radila je za ljude i donosila mu hranu. Kada se njegovo iskušenje odužilo i ljudima dosadilo, niko je više nije zapošljavao. Jednog dana tražila je hranu za njega, ali ništa nije našla. Odsjekla je pramen svoje kose, prodala ga za pogaču i donijela mu je.

Upitao ju je: ‘Gdje ti je pramen?’ Ispričala mu je šta je učinila. Tada je rekao: ‘Nevolja me snašla.’“ Neki su rekli da je to rekao kada su crvi počeli dopirati do njegova srca i jezika, pa se pobojao da će prestati spominjati Allaha i razmišljati.

Habib ibn Sabit rekao je: „Nije molio Allaha da mu otkloni nevolju dok se nisu pojavile tri stvari. Prva: došla su mu dvojica prijatelja, čuvši za njegovo stanje. Ostale su mu samo oči, pa su vidjeli strašno stanje i rekli: ‘Da kod Allaha imaš položaj, ovo te ne bi zadesilo.’ Druga: njegova supruga tražila je hranu i nije našla ništa da mu donese, pa je prodala svoje pletenice i donijela mu hranu.

Treća: Iblis joj je rekao da će ga liječiti pod uvjetom da kaže: ‘Ti si me izliječio.’“ Rečeno je i da mu je Iblis došapnuo kako mu je supruga počinila blud, pa joj je odrezao pletenice. Tada je njegovo strpljenje bilo na izmaku, pa je uputio dovu i zakleo se da će je udariti stotinu puta. Rečeno je da je pod riječju „nevolja“ mislio na zluradost neprijatelja.

Prenosi se da je upitan: „Šta ti je bilo najteže u iskušenju?“ Rekao je: „Zluradost neprijatelja.“ Rečeno je i da je to kazao kada mu je crv pao s bedra, pa ga je vratio na mjesto i rekao: „Jedi; Allah me je učinio tvojom hranom.“ Crv ga je ugrizao tako da mu je bol bila jača od svega što je pretrpio od ujeda crva.

Ako se kaže: Allah ga je nazvao strpljivim, iako je pokazao žalbu i klonulost riječima: „Mene je nevolja snašla“ i „Šejtan me je zadesio bolom“ (Sad, 41), odgovara se da to nije žalba, već dova, na šta upućuju Allahove riječi: „Pa smo mu se odazvali.“ Klonulost se ogleda u žalbi stvorenjima, dok žalba Allahu, azze ve dželle, nije klonulost niti napuštanje strpljenja, kao što je Jakub rekao: „Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim“ (Jusuf, 86). Sufjan ibn Ujejne rekao je: „Isto tako, onaj ko ljudima pokaže svoju žalost, a zadovoljan je Allahovom odredbom, ne smatra se klonulim.“

Prenosi se da je Džibril ušao kod Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, dok je bio bolestan, pa ga je upitao: „Kako se osjećaš?“ Odgovorio je: „Osjećam tugu i tegobu.“ A Aiši je, kada je rekla: „Jao moje glave!“, rekao: „Naprotiv, jao mojoj glavi!“