Junusova dova u tminama

Tefsir šejha Abdurrahmana es-Sa’dija

To jest: Spomeni Našeg roba i poslanika Zunnuna, a to je Junus, što znači „vlasnik ribe“, odnosno kita, lijepim spominjanjem i pohvalom. Uzvišeni Allah poslao ga je njegovom narodu, pa ih je pozivao, ali nisu povjerovali. Zato im je zaprijetio kaznom koja će ih zadesiti u roku koji im je odredio. Kada su je jasno vidjeli, zavapili su Allahu, ponizno Mu se obratili i pokajali se, pa je Allah od njih otklonio kaznu, kao što Uzvišeni kaže: „A zašto nije bilo nijednog grada koji je povjerovao, pa mu je njegovo vjerovanje koristilo, osim naroda Junusova?

Kada su povjerovali, otklonili smo od njih kaznu sramote u životu na ovom svijetu i dali im da uživaju do određenog vremena.“ (Junus, 98) I kaže: „I poslali smo ga stotini hiljada ljudi, pa i više, te su povjerovali, i dali smo im da uživaju do određenog vremena.“ (Es-Saffat, 147–148) To što je ovaj veliki narod povjerovao u Junusov poziv spada među njegove najveće odlike.

Međutim, on se srdit udaljio i pobjegao od svoga Gospodara zbog grijeha koje nam Allah u Svojoj Knjizi nije spomenuo, pa nemamo potrebe da ih tačno određujemo. Čini se da je u žurbi, srdit na svoj narod, otišao od njih prije nego što mu je Allah to naredio, misleći da ga Allah neće dovesti u tjesnac, odnosno da mu neće otežati boravak u utrobi kita, ili je mislio da će izmaći Allahovoj odredbi. Nema prepreke da se takva pomisao pojavi i kod najodabranijih stvorenja, ali ne ostaje niti se zadržava kod njih. Ukrcao se na lađu s nekim ljudima.

Bacali su kocku da odluče koga će baciti u more, jer su se bojali da će se svi utopiti ako ostanu na lađi. Kocka je pala na Junusa, pa ga je progutao kit i odnio u morske tmine. U tim tminama on je zavapio: „Nema boga osim Tebe, Slavljen neka si! Ja sam, zaista, bio od onih koji su nepravdu učinili!“

Priznao je Allahovo savršenstvo u božanstvenosti, proglasio Ga čistim od svakog nedostatka, mahane i nevolje, te priznao da je sam sebi učinio nepravdu i pogriješio.

Kazna ih je zadesila zbog Allahovih riječi: „Kada je pobjegao na natovarenu lađu“ (Es-Saffat, 140) i „a bio je učinio ono zbog čega je zaslužio prijekor“ (Es-Saffat, 142).

Tefsir imama Ibn Kesira

Ova priča spominje se ovdje, u suri Es-Saffat i u suri Nun. Junus ibn Metta, alejhis-selam, Allah ga je poslao stanovnicima grada Ninive, grada u području Mosula. Pozivao ih je Allahu, ali su ga odbili i ustrajali u svome nevjerstvu. On se srdit udaljio od njih i obećao im kaznu nakon tri dana.

Kada su se uvjerili da će se to dogoditi i shvatili da vjerovjesnik ne laže, izašli su u pustinju sa svojom djecom, stokom i životinjama. Razdvojili su majke od mladunčadi, a zatim se ponizno obratili Uzvišenom Allahu, zavapili Mu, pa su deve i njihova mladunčad rikale, krave i njihova telad mukale, a ovce i njihova jagnjad blejale. Allah je od njih otklonio kaznu. Uzvišeni Allah kaže: „A zašto nije bilo nijednog grada koji je povjerovao, pa mu je njegovo vjerovanje koristilo, osim naroda Junusova?

Kada su povjerovali, otklonili smo od njih kaznu sramote u životu na ovom svijetu i dali im da uživaju do određenog vremena.“ (Junus, 98)

Što se tiče Junusa, alejhis-selam, otišao je i ukrcao se s nekim ljudima na lađu. Lađa je dospjela na otvoreno more, a oni su se uplašili da će se utopiti. Bacali su kocku da odaberu koga će izbaciti iz svoje sredine kako bi se rasteretili. Kocka je pala na Junusa, ali su odbili da ga izbace.

Ponovo su bacili kocku i opet je pala na njega, ali su odbili. Zatim su je bacili i treći put, pa je ponovo pala na njega. Uzvišeni Allah kaže: „I on je bacao kocku, pa je bio među poraženima.“ (Es-Saffat, 141) To jest, kocka je pala na njega.

Junus, alejhis-selam, ustao je, skinuo odjeću i bacio se u more. Uzvišeni Allah poslao je iz Zelenog mora, kako prenosi Ibn Mes'ud, kita koji je presijecao mora. Došao je i progutao Junusa kada se bacio s lađe. Allah je tom kitu objavio da mu ne jede meso i ne lomi kosti, jer Junus nije njegova opskrba; njegov trbuh treba da mu bude zatvor.

Riječi „i Zunnuna“ znače: „i čovjeka kita“, a takva je veza u izrazu ispravna. Riječi „kada se srdit udaljio“: Ed-Dahhak je rekao: „Srdit na svoj narod.“ [I riječi:] „I pomisli da ga nećemo dovesti u tjesnac“ znače, prema predanju od Ibn Abbasa, Mudžahida, Ed-Dahhaka i drugih: „da mu nećemo otežati boravak u utrobi kita“. To tumačenje odabrao je Ibn Džerir, a kao dokaz naveo je riječi Uzvišenog: „A onome kome je opskrba uskraćena neka udjeljuje od onoga čime ga je Allah opskrbio.

Allah nikoga ne zadužuje više nego što mu je dao; Allah će, sigurno, poslije tegobe olakšanje dati.“ (Et-Talak, 7) Atijja el-Avfi rekao je da riječi znače: „I pomisli da nećemo odlučiti o njemu“, kao da je to shvatio u značenju određivanja, jer Arapi kažu qadara i qaddara u istom značenju. Pjesnik je rekao: „Neće se vratiti ono vrijeme koje je prošlo; blagoslovljen si, ono što odrediš, biva, a Tvoja je sva vlast.“ Slično tome su i Allahove riječi: „Pa su se vode sastale zbog onoga što je bilo određeno.“ (El-Kamer, 12), odnosno: što je bilo određeno.

Riječi: „Pa je u tminama zavapio: ‘Nema boga osim Tebe, Slavljen neka si! Ja sam, zaista, bio od onih koji su nepravdu učinili!’“ Ibn Mes'ud je rekao: „Tmina utrobe kita, tmina mora i tmina noći.“ Isto se prenosi od Ibn Abbasa, Amra ibn Mejmunа, Se'ida ibn Džubejra, Muhammeda ibn Ka'ba, Ed-Dahhaka, El-Hasana i Katade.

Salim ibn Ebi el-Dža'd rekao je: „Tmina kita u utrobi drugog kita, u tmini mora.“ Ibn Mes'ud, Ibn Abbas i drugi kazali su da ga je kit odnio kroz mora, presijecajući ih, sve dok nije stigao do morskog dna. Junus je čuo kako kamenčići na dnu slave Allaha, pa je tada i ondje rekao: „Nema boga osim Tebe, Slavljen neka si!“ Avf je rekao: „Kada je Junus dospio u utrobu kita, pomislio je da je umro.

Zatim je pomjerio noge i, kada su se pokrenule, učinio sedždu na tom mjestu. Potom je zavapio: ‘Gospodaru, učinio sam Ti mjesto sedžde na mjestu na kojem to niko prije mene nije učinio.’“ Se'id ibn Ebi el-Hasan el-Basri rekao je da je u utrobi kita ostao četrdeset dana. Ova dva predanja prenio je Ibn Džubejr.

Muhammed ibn Ishak ibn Jesar prenosi od nekoga ko mu je kazivao, od Abdullaha ibn Rafi'a, oslobođenog roba Ummu Seleme, da je čuo Ebu Hurejru kako kaže: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Kada je Allah htio zadržati Junusa u utrobi kita, objavio je kitu: ‘Uzmi ga, ali mu nemoj ogrebati meso niti slomiti kost, jer Junus nije tvoja opskrba; tvoj trbuh će mu biti zatvor.’ Kada ga je kit odnio do dna mora, Junus je čuo neki zvuk, pa se zapitao: ‘Šta je ovo?’ Allah mu je, dok je bio u utrobi kita, objavio: ‘To je tesbih morskih životinja.’ Junus je tada počeo slaviti Allaha u utrobi kita.

Meleki su čuli njegov tesbih i rekli: ‘Gospodaru naš, čujemo slab glas.’ Allah je rekao: ‘To je Moj rob Junus. Bio Mi je neposlušan, pa sam ga zadržao u utrobi kita u moru.’ Oni upitaše: ‘To je onaj dobri rob iz kojeg su se svakog dana i noći uzdizala dobra djela?’

Allah reče: ‘Da.’“ Poslanik je rekao: „Tada su se zauzeli za njega, pa je Allah naredio kitu da ga izbaci na obalu“, kao što Uzvišeni kaže: „I izbacili smo ga na pusto mjesto, a bio je bolestan.“ (Es-Saffat, 145)

Ovo predanje prenio je Ibn Džerir, a El-Bezzar ga je prenio u svom Musnedu putem Muhammeda ibn Ishaka, od Abdullaha ibn Rafi'a, od Ebu Hurejre, sličnim riječima. Zatim je rekao: „Ne znamo da se ovo od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, prenosi osim ovim putem i ovim lancem prenosilaca.“ Ibn Ebi el-Hak prenosi od Šu'be, od Amra ibn Murre, od Abdullaha ibn Seleme, od Alije, kao merfu'-predanje: „Nijednom robu ne priliči da kaže: ‘Ja sam bolji od Junusa ibn Metta.’ On je slavio Allaha u tminama.“

Ovo predanje preneseno je i bez ovog dodatka od Ibn Abbasa, Ibn Mes'uda i Abdullaha ibn Dža'fera. Njegove lance prenosilaca navest ćemo u suri Nun.

Ibn Ebi Hatim kaže: Ebu Abdullah Ahmed ibn Abdurrahman, sin brata Ibn Vehba, kazivao nam je: „Kazivao mi je moj amidža: Ebu Sahra mi je kazivao da mu je Jezid er-Rekaši prenio, rekavši: Čuo sam Enesa ibn Malika — a mislim da je Enes to pripisao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem — da je vjerovjesnik Junus, alejhis-selam, kada je odlučio da u utrobi kita uputi dovu ovim riječima: ‘Allahu moj, nema boga osim Tebe, Slavljen neka si! Ja sam, zaista, bio od onih koji su nepravdu učinili!’, izgovorio dovu. Ona se uzdigla i okružila Arš, pa su meleki rekli: ‘Gospodaru, čujemo slab glas iz daleke zemlje.’

Allah ih upita: ‘Zar ga ne prepoznajete?’ Oni rekoše: ‘Ne, Gospodaru. Ko je to?’ Allah reče: ‘To je Moj rob Junus.’ Oni upitaše: ‘Tvoj rob Junus, od kojeg su se svakog dana uzdizala primljena dobra djela i čija je dova bila uslišana?’

Zatim rekoše: ‘Gospodaru, zar se nećeš smilovati onome što je činio u blagostanju pa ga izbaviti iz nevolje?’ Allah reče: ‘Hoću.’ Onda je naredio kitu da ga izbaci na pusto mjesto.“

Tefsir el-Begavija

Uzvišeni Allah kaže: „I Zunnuna“, odnosno: „Spomeni čovjeka kita“, a to je Junus ibn Metta.

Riječi „kada se srdit udaljio“ učenjaci su različito tumačili. Ed-Dahhak je rekao: „Srdit na svoj narod.“ To se prenosi i od El-Avfija i drugih, od Ibn Abbasa. Kazao je da su Junus i njegov narod živjeli u Palestini. Jedan kralj ih je napao i zarobio devet i po plemena; preostalo je jedno i po pleme.

Allah je objavio vjerovjesniku Še'jau da ode kralju Hizkilu i kaže mu da pošalje snažnog vjerovjesnika, jer će Allah u srca tih ljudi uliti želju da s njim pošalju sinove Israilove. Kralj ga je upitao koga predlaže, budući da je u njegovoj vlasti bilo pet vjerovjesnika. Še'ja je rekao: „Junusa, jer je snažan i povjerljiv.“ Kralj je pozvao Junusa i naredio mu da krene.

Junus ga je upitao: „Je li ti Allah naredio da me pošalješ?“ Kralj je rekao: „Nije.“ Junus je upitao: „Je li ti spomenuo moje ime?“ Kralj je rekao: „Nije.“ Junus je kazao: „Ovdje ima i drugih vjerovjesnika, snažnih ljudi.“

Oni su navaljivali na njega, pa se udaljio od njih srdit na vjerovjesnika, kralja i svoj narod, te otišao do Rimskog mora i ukrcao se na lađu.

Urva ibn Zubejr, Se'id ibn Džubejr i skupina učenjaka rekli su da je otišao od svoga naroda srdit na svoga Gospodara, jer je od njih otklonio kaznu nakon što im je njome zaprijetio. Nije želio ostati među ljudima koji su ga zatekli u onome što se činilo kao neispunjeno obećanje, pa se stidio pred njima. Nije znao razlog zbog kojeg je kazna otklonjena. Njegova srdžba bila je ponos zbog toga što se činilo da nije održao obećanje i što bi ga mogli nazvati lažljivcem, a ne nezadovoljstvo Allahovom odredbom.

U nekim predanjima stoji da je među njegovim narodom bio običaj da ubiju onoga koga zateknu da je slagao, pa se pobojao da će ga ubiti zato što se kazna nije pojavila u obećano vrijeme. Zato se naljutio. Izraz „srdit se“ ovdje ima oblik međusobnog djelovanja, premda se radnja dogodila od jedne osobe, kao u riječima „putovati“ ili „kažnjavati“. Prema tome, „srdit se udaljio“ znači: „otišao je srdit“.

El-Hasan je rekao: „Naljutio se na svoga Gospodara zato što mu je naredio da ode svome narodu, upozori ga na Njegovu kaznu i pozove ga Allahu. Zatražio je od Gospodara da mu da vremena kako bi se pripremio za polazak. Rečeno mu je da je stvar hitnija od toga, pa je tražio da mu se da vremena makar toliko da obuje obuću, ali mu to nije odobreno. Bio je teške naravi.“

Od Ibn Abbasa se prenosi da je Džibril došao Junusu i rekao: „Idi stanovnicima Ninive i upozori ih.“ Junus je rekao: „Da potražim jahalicu?“ Rečeno mu je: „Stvar je hitnija od toga.“ On se naljutio i otišao na lađu.

Vehb ibn Munebbih je rekao: „Junus ibn Metta bio je dobar rob, ali teške naravi. Kada je na njega stavljen teret vjerovjesništva, pod njim se slomio kao što se slomi četverogodišnja deva pod teškim tovarom. Odbacio je taj teret i pobjegao od njega. Zato ga je Allah izuzeo iz reda poslanika postojane odlučnosti i rekao Svome Vjerovjesniku: ‘Budi strpljiv kao što su bili strpljivi poslanici postojane odlučnosti.’

(El-Ahkaf, 35) I rekao je: ‘I ne budi kao čovjek ribe.’ (El-Kalem, 48)

Uzvišeni kaže: „I pomisli da ga nećemo dovesti u tjesnac.“ Mudžahid, Katade, Ed-Dahhak i El-Kelbi rekli su da to znači: „da nećemo odlučiti da ga kaznimo.“ Tako se prenosi i od Ibn Abbasa, preko El-Avfija. U arapskom se kaže qadaraš-šej'e taqdīran i qadara yaqduru qadran, s istim značenjem.

Slične su i Allahove riječi: „Mi među vama smrt određujemo.“ (El-Vaki'a, 60) U kiraetu onih koji taj izraz uče s olakšanim izgovorom nalazi se dokaz za ovo tumačenje. Omer ibn Abdulaziz i Ez-Zuhri učili su: „fazana an lan naqdiru alejhi“ s pojačanim izgovorom slova dāl.

Ata i mnogi učenjaci rekli su da izraz znači: „pomislio je da mu nećemo suziti prostor i otežati boravak“, prema riječima Uzvišenog: „Allah daje opskrbu u izobilju kome hoće, a i uskraćuje.“ (Er-Ra'd, 26), odnosno: sužava je. Ibn Zejd je rekao da je to pitanje s prijekornim značenjem: „Zar je pomislio da će njegov Gospodar biti nemoćan i neće moći nad njim?“ Jakub je učio glagol u pasivnom obliku, bez pojačavanja.

Od El-Hasana se prenosi da je rekao: „Do mene je došlo da je Junus, nakon što je učinio grijeh, otišao srdit na svoga Gospodara. Šejtan ga je naveo na pogrešan korak, pa je pomislio da ga Allah neće dovesti u tjesnac. Imao je prethodna dobra djela i ibadet, ali Allah nije htio prepustiti ga šejtanu, pa ga je bacio u utrobu kita.“ U njoj je ostao četrdeset dana i noći.

Ata je rekao: „Sedam dana.“ Rečeno je i da ga je kit nosio šest hiljada godina, te da ga je odnio do najdubljeg sloja zemlje. U utrobi kita pokajao se svome Gospodaru i preispitao se: „Nema boga osim Tebe, Slavljen neka si! Ja sam, zaista, bio od onih koji su nepravdu učinili!“ — kad sam Ti bio neposlušan.

„Šta god da sam učinio, više neću obožavati nikoga osim Tebe.“ Allah ga je Svojom milošću izbavio iz utrobe kita. Međutim, ranije navedena tumačenja primjerenija su položaju vjerovjesnika: otišao je srdit na svoj narod ili na kralja.

Uzvišeni kaže: „Pa je u tminama zavapio“, odnosno u tmini noći, tmini mora i tmini utrobe kita: „Nema boga osim Tebe, Slavljen neka si! Ja sam, zaista, bio od onih koji su nepravdu učinili!“

Od Ebu Hurejre se prenosi kao merfu'-predanje da je Allah objavio kitu: „Uzmi ga, ali mu nemoj ogrebati meso niti slomiti kost.“ Kit ga je uzeo i zaronio s njim do svoga boravišta u moru. Kada je stigao do morskog dna, Junus je čuo neki zvuk i zapitao se: „Šta je ovo?“ Allah mu je objavio: „To je tesbih morskih životinja.“

Junus je počeo slaviti Allaha u utrobi kita. Meleki su čuli njegov tesbih i rekli: „Gospodaru naš, čujemo slab glas iz daleke zemlje.“ U drugoj predaji stoji: „Poznat glas s nepoznatog mjesta.“ Allah je rekao: „To je Moj rob Junus.

Bio Mi je neposlušan, pa sam ga zadržao u utrobi kita.“ Oni upitaše: „Je li to onaj dobri rob čija su se dobra djela svakog dana i noći uzdizala Tebi?“ Allah reče: „Da.“ Tada su se zauzeli za njega, pa je Allah naredio kitu da ga izbaci na obalu, kao što Uzvišeni kaže: „I izbacili smo ga na pusto mjesto, a bio je bolestan.“ (Es-Saffat, 145)