Musa moli za oprost i milost

Tefsir šejha Abdurrahmana es-Sa’dija

Kada su se sinovi Israilovi pokajali i vratili razumu, Musa je odabrao sedamdeset ljudi između njihovih najboljih, da se u ime svoga naroda opravdaju pred svojim Gospodarom. Allah im je odredio vrijeme u koje će doći. Kada su stigli, rekli su: „O Musa, pokaži nam Allaha javno!“ Tako su se drsko ponijeli prema Allahu i loše se ophodili prema Njemu, pa ih je zadesio potres, te su pali onesviješteni i pomrli.

Musa, alejhis-selam, neprestano se ponizno obraćao Allahu i usrdno Ga molio: „Gospodaru moj, da si htio, mogao si ih uništiti još prije nego što su došli, dok su bili u stanju da se opravdaju pred svojim narodom. Zar da nas uništiš zbog onoga što su uradili bezumnici naši?“ To jest: oni maloumni, kratkovidni i nerazboriti. Musa se ponizno obratio Allahu i iznio opravdanje: oni koji su se drznuli prema Allahu nisu imali razboritost koja bi ih odvratila od onoga što su rekli i učinili; zadesilo ih je iskušenje u kojem se čovjek može spotaknuti i strahovati za svoju vjeru.

Zato je rekao: „To je samo iskušenje Tvoje kojim Ti, koga hoćeš, na stranputicu skrećeš, a koga hoćeš, na Pravi put upućuješ. Ti si Gospodar naš, pa nam oprosti i smiluj nam se! A Ti si Oprostitelj najbolji!“ To jest: Ti najbolje praštaš, najpreči si da se smiluješ i najplemenitiji si u darivanju i dobročinstvu.

Kao da je Musa, alejhis-selam, rekao: „Gospodaru, osnovni cilj svih nas jeste da Ti budemo pokorni i da vjerujemo u Tebe. Onaj kome si podario razum i razboritost, pa mu omogućio da ostane postojan, neprestano je bio na Pravom putu. A onaj čiji je razum bio slab, mišljenje nerazborito i koga je iskušenje skrenulo, učinio je to iz tih dvaju razloga. I pored toga, Ti si Najmilostiviji i Oprostitelj najbolji, pa nam oprosti i smiluj nam se.“

Allah je uslišao njegovu molbu, oživio ih nakon smrti i oprostio im grijehe.

Musa je na kraju svoje dove rekao: „I dosudi nam dobro na ovome svijetu“, poput korisnog znanja, obilne opskrbe i dobrih djela, „i na onome svijetu“, a to je nagrada koju je Allah pripremio Svojim dobrim štićenicima. „Mi se, uistinu, vraćamo Tebi“, to jest: vraćamo Ti se priznajući svoje propuste i iskreno se kajući u svim svojim stvarima.

Uzvišeni Allah je rekao: „Kaznom Svojom Ja kažnjavam koga hoću“, od onih koji su nesretni i izložili se uzrocima kazne, „a milost Moja obuhvata sve“ na nebesima i na Zemlji, i dobročinitelje i grješnike, i vjernike i nevjernike. Nijedno stvorenje nije lišeno Allahove milosti: do njega dopiru Njegova blagodat i dobročinstvo. Međutim, posebna milost koja donosi sreću na ovome i na onome svijetu ne pripada svakome. Zato je Allah rekao: „Dat ću je onima koji se budu zabranjenog čuvali“, malih i velikih grijeha, „i zekat davali“, obavezni zekat onima kojima pripada, „i onima koji u ajete i dokaze Naše budu vjerovali.“

Potpunost vjerovanja u Allahove ajete obuhvata razumijevanje njihovih značenja i postupanje u skladu s njima. U to spada i slijeđenje Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, javno i tajno, u temeljima i ograncima vjere.

Tefsir imama Ibn Kesira

Ali ibn Ebi Talha prenosi od Ibn Abbasa, u tumačenju ovog ajeta, da je Allah naredio Musau da od svoga naroda izabere sedamdeset ljudi. Musa ih je izabrao i s njima otišao da mole svoga Gospodara. Među onim što su uputili Allahu bila je i njihova molba: „Allahu, podari nam ono što nisi podario nikome prije nas i što nećeš podariti nikome poslije nas.“ Allahu se nije svidjela njihova molba.

„Gospodaru moj, da si htio, mogao si uništiti njih i mene još prije“, i nastavak ajeta. Es-Suddi kaže: Allah je naredio Musau da dođe s nekim ljudima iz sinova Israilovih kako bi Mu se opravdali zbog obožavanja teleta. Odredio im je vrijeme, a Musa je pažljivo odabrao sedamdeset ljudi iz svoga naroda, pa ih poveo da se opravdaju. Kada su došli na to mjesto, rekli su: „O Musa, nećemo ti vjerovati dok ne vidimo Allaha javno, pa nam Ga pokaži, jer si ti razgovarao s Njim.“

Zadesila ih je munja, pa su pomrli. Musa je ustao, plačući i moleći Allaha: „Gospodaru, šta da kažem sinovima Israilovim kada ih sretnem, a Ti si uništio njihove najbolje ljude?“ Zatim je rekao: „Gospodaru moj, da si htio, mogao si uništiti njih i mene još prije.“

Muhammed ibn Ishak kaže: Musa je od sinova Israilovih izabrao sedamdeset najboljih ljudi. Rekao im je: „Pođite Allahu, pokajte Mu se za ono što ste učinili i tražite od Njega oprost za one koje ste ostavili iza sebe iz svoga naroda. Postite, očistite se i očistite svoju odjeću.“ Zatim ih je poveo na Sinajsko gorje, na sastanak koji mu je njegov Gospodar odredio.

Musa nije dolazio tamo osim s Njegovom dozvolom i znanjem. Kada su učinili ono što im je naredio i krenuli s njim da se susretnu sa svojim Gospodarom, sedamdesetorica su, kako mi je preneseno, rekla Musau: „Zatraži za nas da čujemo govor svoga Gospodara.“ On im je odgovorio: „Učinit ću to.“ Kada se Musa približio brdu, nad njega se spustio stup oblaka i prekrio cijelo brdo.

Musa se približio i ušao u njega, a narodu je rekao: „Priđite.“ Kada bi Allah razgovarao s Musaom, na njegovom čelu bi se pojavila blistava svjetlost koju nijedan čovjek nije mogao gledati, pa bi se između njega i njih postavila pregrada. Ljudi su se približili, a kada su ušli, pali su ničice i čuli Allaha kako razgovara s Musaom, naređujući mu i zabranjujući: „Učini to, a nemoj to učiniti.“ Kada je Allah završio ono što mu je naredio, oblak se razišao s Musaa, pa im je prišao.

Tada su rekli: „O Musa, nećemo ti vjerovati dok ne vidimo Allaha javno.“ Zadesio ih je potres, odnosno munja, i duše su im iznenada napustile tijela, pa su svi pomrli. Musa je ustao, usrdno molio svoga Gospodara i preklinjao Ga: „Gospodaru moj, da si htio, mogao si uništiti njih i mene još prije. Oni su postupili nerazumno; zar da uništimo i one iz sinova Israilovih koji su ostali iza mene?“

Sufjan es-Sevri prenosi od Ebu Ishaka, od Umare ibn Abd es-Selulija, da je Ali ibn Ebi Talib, radijallahu anhu, rekao: „Musa, Harun, Šebir i Šebber krenuli su do podnožja planine. Harun je legao na postelju, pa ga je Allah, dželle ve ‘ala, usmrtio. Kada se Musa vratio sinovima Israilovim, upitali su ga: ‘Gdje je Harun?’ Odgovorio je: ‘Allah ga je usmrtio.’

Rekli su mu: ‘Ti si ga ubio; zavidio si nam zbog njegove naravi i blagosti’, ili nešto slično tome. Musa je rekao: ‘Izaberite koga god želite.’ Izabrali su sedamdeset ljudi. To je značenje riječi Uzvišenog: ‘I Musa odabra iz naroda svoga sedamdeset ljudi.’

Kada su stigli do Haruna, upitali su ga: ‘O Harune, ko te je ubio?’ Odgovorio je: ‘Niko me nije ubio, nego me Allah usmrtio.’ Rekli su: ‘O Musa, nakon ovoga ti se više nećemo protiviti.’ Tada ih je zadesio potres. Musa se počeo okretati desno i lijevo, govoreći: ‘Gospodaru moj, da si htio, mogao si uništiti njih i mene još prije.

Zar da nas uništiš zbog onoga što su uradili bezumnici naši? To je samo iskušenje Tvoje kojim Ti, koga hoćeš, na stranputicu skrećeš, a koga hoćeš, na Pravi put upućuješ.’“ Ali je rekao: „Allah ih je oživio i sve ih učinio vjerovjesnicima.“ Ovo je veoma neobična predaja, a Umaru ibn Abd ne poznajem.

Prenio ju je i Šu‘ba od Ebu Ishaka, od nekog čovjeka iz plemena Benu Selul, od Alija, spominjući isto.

Ibn Abbas, Mudžahid, Katada i Ibn Džurejdž kažu da ih je potres zadesio zato što se nisu odvojili od svoga naroda dok su obožavali tele, niti su ih odvraćali od toga. Ovo tumačenje odgovara Musaovim riječima: „Zar da nas uništiš zbog onoga što su uradili bezumnici naši?“ i njegovim riječima: „To je samo iskušenje Tvoje.“ To jest: Tvoje iskušenje, provjera i ispit.

Tako su rekli Ibn Abbas, Seid ibn Džubejr, Ebu el-Alije, Rebi‘ ibn Enes i mnogi drugi učenjaci iz prvih i kasnijih generacija. Ove riječi nemaju drugo značenje: „Sve je to Tvoja odredba i sva vlast pripada Tebi. Šta god Ti hoćeš, dogodi se. Ti na stranputicu skrećeš koga hoćeš, a upućuješ koga hoćeš.

Nema uputitelja onome koga Ti na stranputicu skreneš, niti onoga ko može odvesti u zabludu onoga koga Ti uputiš. Nema onoga ko može dati ono što Ti uskratiš, niti uskratiti ono što Ti daš. Sva vlast i sva presuda pripadaju Tebi; Tebi pripadaju stvaranje i zapovijedanje.“

„Ti si Gospodar naš, pa nam oprosti i smiluj nam se! A Ti si Oprostitelj najbolji!“ Oprost (الْغَفْر) znači prekriti grijeh i ne kazniti zbog njega. Kada se milost spomene zajedno s oprostom, misli se na to da čovjek u budućnosti ne bude ponovo uveden u sličan grijeh.

„A Ti si Oprostitelj najbolji“, to jest: samo Ti opraštaš grijehe.

„I dosudi nam dobro na ovome svijetu i na onome svijetu.“ Prvi dio dove odnosi se na otklanjanje nevolje, a ovaj dio na postizanje željenoga. Značenje je: odredi nam i učvrsti nam dobro na oba svijeta. Tumačenje toga već je navedeno u suri El-Bekare.

„Mi se, uistinu, vraćamo Tebi“, to jest: pokajali smo se, vratili Ti se i obratili Ti se. Tako su rekli Ibn Abbas, Seid ibn Džubejr, Mudžahid, Ebu el-Alije, Ed-Dahhak, Ibrahim et-Tejmi, Es-Suddi, Katada i mnogi drugi. To je i značenje te riječi u jeziku. Ibn Džerir kaže: „Prenio nam je Ibn Veki‘, njemu njegov otac, od Šerika, od Džabira, od Abdullaha ibn Nedžija, od Alija, radijallahu anhu, da je rekao: ‘Jevreji su tako nazvani zato što su rekli: Mi se, uistinu, vraćamo Tebi.’“

Džabir je Džabir ibn Jezid el-Džu‘fi, koji je slab prenosilac.

Allah je odgovorio Musau na njegove riječi: „To je samo iskušenje Tvoje“, riječima: „Kaznom Svojom Ja kažnjavam koga hoću, a milost Moja obuhvata sve.“ To jest: činim šta hoću i presuđujem kako hoću; u svemu tome su mudrost i pravda. Slavljen neka je On, nema boga osim Njega.

Allahove riječi: „A milost Moja obuhvata sve“ veličanstven su ajet po svojoj sveobuhvatnosti, poput Njegovih riječi kojima nas obavještava da nosioci Arša i oni oko njega govore: „Gospodaru naš, Ti sve obuhvataš milošću i znanjem.“ Imam Ahmed kaže: Prenio nam je Abdus-Samed, njemu njegov otac, njemu el-Džeriri, od Ebu Abdullaha el-Džušemija, od Džunduba, sina Abdullaha el-Bedželija, radijallahu anhu, koji je rekao: „Došao je neki beduin, zaustavio svoju jahalicu, svezao je, a zatim klanjao iza Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Kada je Allahov Poslanik završio namaz, beduin je otišao do svoje jahalice, odvezao je, uzjahao, a zatim povikao: ‘Allahu, smiluj se meni i Muhammedu, i ne uključi nikoga drugog u našu milost!’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Šta mislite, ko je više zalutao: on ili njegova deva? Zar niste čuli šta je rekao?’ Odgovorili su: ‘Jesmo.’

Rekao je: ‘Zaista je suzio obuhvatnu milost. Allah, dželle ve ‘ala, stvorio je stotinu milosti; jednu je spustio, pa se njome stvorenja međusobno smiluju: džini, ljudi i životinje. A kod Sebe je zadržao devedeset i devet milosti. Šta mislite, ko je više zalutao: on ili njegova deva?’“

Ebu Davud je zabilježio ovaj hadis od Alija ibn Nasra, od Abdus-Sameda ibn Abdil-Varisa, s istim lancem prenosilaca.

Imam Ahmed također kaže: Prenio nam je Jahja ibn Seid, od Sulejmana, od Ebu Osmana, od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: „Allah, dželle ve ‘ala, ima stotinu milosti. Jednom od njih stvorenja se međusobno smiluju, pa se i divlje životinje njome saosjećaju sa svojim mladunčadima. Devedeset i devet milosti ostavio je za Sudnji dan.“ Ovaj hadis samostalno je zabilježio Muslim.

Prenio ga je putem Sulejmana, to jest Sulejmana ibn Tarhana, i Davuda ibn Hind, a obojica od Ebu Osmana, čije je ime Abdurrahman ibn Mel, od Selmana el-Farisija, od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.

Imam Ahmed kaže: Prenio nam je Affan, njemu Hammad, od Asima ibn Behdele, od Ebu Saliha, od Ebu Hurejre, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Allah ima stotinu milosti. Kod Njega je devedeset i devet, a jednu je dao vama, pa se njome međusobno smilujete džini i ljudi i sva stvorenja. Kada nastupi Sudnji dan, pridružit će je ostalima.“ Ovaj hadis Ahmed je zabilježio samo ovim putem.

Ahmed kaže: Prenio nam je Affan, njemu Abdul-Vahid, njemu el-A‘meš, od Ebu Saliha, od Ebu Seida, koji je rekao da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Allah ima stotinu milosti, od kojih je jednu podijelio među stvorenja, pa se njome međusobno smiluju ljudi, divlje životinje i ptice.“ Ibn Madže ga je također prenio od Ebu Muavije, od el-A‘meša.

El-Hafiz Ebu el-Kasim et-Taberani kaže: Prenio nam je Muhammed ibn Osman ibn Ebi Šejbe, njemu Ahmed ibn Junus, njemu Sa‘d Ebu Gajlan eš-Šejbani, od Hammada ibn Ebi Sulejmana, od Ibrahima, od Sile ibn Zufra, od Huzejfe ibn el-Jemana, radijallahu anhu, koji je rekao da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, u Džennet će ući i grješnik u svojoj vjeri i nerazumni čovjek u svome životu. Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, u Džennet će ući i onaj koga je Vatra istrošila zbog njegovih grijeha.

Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, Allah će na Sudnjem danu oprostiti takvim oprostom da će se Iblis nadati da i njega obuhvati.“ Ovo je veoma neobičan hadis, a Sa‘da ne poznajem.

Allahove riječi: „Dat ću je onima koji se budu zabranjenog čuvali“, znače: učinit ću da Moja milost bude njihova, kao blagodat i dobročinstvo od Mene. Uzvišeni kaže: „Gospodar vaš je Sebi propisao da bude milostiv.“ „Onima koji se budu zabranjenog čuvali“, to jest: koji se čuvaju širka i velikih grijeha. „I zekat davali“: rečeno je da se misli na čišćenje duša, a rečeno je i da se misli na imovinu.

Moguće je da obuhvata oboje, jer je ovaj ajet objavljen u Mekki. „I onima koji u ajete i dokaze Naše budu vjerovali“, to jest: koji ih potvrđuju. (En-Nahl, 201; Gafir, 7; El-En‘am, 54; zekat.)

Tefsir el-Begavija

Uzvišeni kaže: „I Musa odabra iz naroda svoga“, to jest: odabra iz svoga naroda. Izostavljeno je prijedložno značenje, pa je riječ u akuzativu. „Sedamdeset ljudi za određeno vrijeme Naše.“ Ovaj ajet ukazuje na to da svi oni nisu obožavali tele.

Es-Suddi kaže: Allah, dželle ve ‘ala, naredio je Musau da dođe s nekim ljudima iz sinova Israilovih kako bi Mu se opravdali zbog obožavanja teleta. Musa je iz svoga naroda izabrao sedamdeset ljudi. Kada su stigli na to mjesto, rekli su: „Nećemo ti vjerovati dok ne vidimo Allaha javno“, pa ih je pogodila munja i pomrli su. Ibn Ishak kaže: Odabrao ih je da se pokaju Allahu zbog onoga što su učinili i da traže oprost za one koje su ostavili iza sebe iz svoga naroda. To ukazuje na to da su svi oni obožavali tele.

Katada, Ibn Džurejdž i Muhammed ibn Ka‘b kažu: „Zadesio ih je potres“ zato što se nisu odvojili od svoga naroda kada su ovi obožavali tele, niti su im naređivali dobro, niti ih odvraćali od zla. Ibn Abbas kaže: Sedamdesetorica koji su rekli: „Nećemo ti vjerovati dok ne vidimo Allaha javno“, pa ih je pogodila munja (El-Bekare, 55), bili su drugi ljudi, prije sedamdesetorice koje je pogodio potres. Allah, slavljen i uzvišen neka je, naredio je Musau, alejhis-selam, da iz svoga naroda izabere sedamdeset ljudi. Odabrao ih je i poveo da mole svoga Gospodara.

Među onim što su molili bilo je i to da su rekli: „Allahu, podari nam ono što nisi podario nikome prije nas i što nećeš podariti nikome poslije nas.“ Allahu se nije svidjela njihova molba, pa ih je pogodio potres.

Vehb kaže: Potres nije bio zvuk, nego su se ljudi, kada su vidjeli tu veličanstvenu pojavu, tresli i drhtali, sve dok im se zglobovi gotovo nisu razdvojili. Kada je Musa to vidio, sažalio se nad njima i uplašio da ne umru. Njihov gubitak teško mu je pao, jer su mu bili pomagači u dobru, poslušni i pokorni. Tada je uputio dovu, zaplakao i preklinjao svoga Gospodara.

Allah je od njih otklonio taj potres, pa su se smirili i čuli govor svoga Gospodara. To je značenje Allahovih riječi: „Reče“, to jest, Musa: „Gospodaru moj, da si htio, mogao si ih uništiti još prije“, to jest: zbog obožavanja teleta, „i mene“, zbog ubistva Koptinina čovjeka. „Zar da nas uništiš zbog onoga što su uradili bezumnici naši?“ Misli se na obožavaoce teleta.

Musa je smatrao da su kažnjeni zbog toga što su uzeli tele za božanstvo, pa je to rekao u obliku pitanja: „Zar da nas uništiš zbog postupka bezumnika?“ El-Muberrid kaže da su riječi „Zar da nas uništiš zbog onoga što su uradili bezumnici naši?“ pitanje kojim se traži milost, odnosno: „Nemoj nas uništiti.“ Musa je znao da je Allah, uzvišen neka je, pravedniji od toga da nekoga kazni za grijeh drugoga.

Uzvišeni kaže: „To je samo iskušenje Tvoje“, to jest: ono u čemu su se bezumnici našli bilo je samo Tvoje iskušenje i provjera. Njime si neke ljude odveo u zabludu, pa su podlegli iskušenju, a druge si uputio i sačuvao, pa su ostali postojani u Tvojoj vjeri. To je značenje riječi: „Ti, koga hoćeš, na stranputicu skrećeš, a koga hoćeš, na Pravi put upućuješ. Ti si Gospodar naš“, to jest: naš Pomagač i Zaštitnik, „pa nam oprosti i smiluj nam se! A Ti si Oprostitelj najbolji!“

„I dosudi nam“, to jest: obavezno nam odredi, „dobro na ovome svijetu“, blagodat i zdravlje, „i na onome svijetu“, to jest, na Ahiretu, „dobro“, odnosno oprost i Džennet. „Mi se, uistinu, vraćamo Tebi“, to jest: pokajali smo se Tebi.

Uzvišeni Allah je rekao: „Kaznom Svojom Ja kažnjavam koga hoću“ od Svojih stvorenja, „a milost Moja obuhvata sve“, to jest: obuhvatila je sve. Hasan i Katada kažu: Njegova milost na ovome svijetu obuhvata i dobročinitelja i grješnika, a na Sudnjem danu pripada samo bogobojaznima. Atijje el-‘Avfi kaže: Obuhvatila je sve, ali je zaslužena samo za one koji se budu čuvali. To je zato što se nevjernik opskrbljuje i od njega se, radi vjernika, otklanja nevolja, pa živi u obuhvatu Allahove milosti.

Kada dođe na Ahiret, milost će biti posebno za vjernike, poput onoga ko se osvjetljava tuđom vatrom, a zatim vlasnik odnese svoju svjetiljku.

Ibn Abbas, radijallahu anhuma, Katada i Ibn Džurejdž kažu: Kada je objavljen ajet: „A milost Moja obuhvata sve“, Iblis je rekao: „I ja sam dio toga.“ Tada je Allah rekao: „Dat ću je onima koji se budu zabranjenog čuvali, zekat davali i u Naše ajete vjerovali.“ Jevreji i kršćani su to poželjeli i rekli: „Mi se čuvamo, vjerujemo i zekat dajemo.“ Allah je tu milost odredio ovom ummetu, pa je rekao: