Ibrahimova dova za poslanika

Tefsir šejha Abdurrahmana es-Sa’dija

(„Gospodaru naš, i pošalji među njih“) – to jest, među naše potomke – („poslanika od njih“), kako bi njegov položaj bio uzvišeniji, kako bi mu se pokoravali i kako bi ga istinski poznavali. („Koji će im kazivati Tvoje ajete“) riječima, čuvajući ih napamet i poučavajući ih da ih nauče napamet; („i poučavati ih Knjizi i mudrosti“) po značenju. („I očistiti ih“) odgajajući ih na dobrim djelima i odvraćajući ih od loših djela, s kojima se duše ne mogu očistiti. („Ti si, doista, Silni“) to jest, Onaj Koji sve potčinjava i Čijoj se moći ništa ne može oduprijeti.

(„Mudri“) Onaj Koji stvari postavlja na njihova odgovarajuća mjesta. Svojom snagom i mudrošću pošalji im ovog poslanika. Allah je uslišao njihovu dovu i poslao ovog plemenitog poslanika, preko kojeg se smilovao njihovim potomcima posebno, a svim stvorenjima općenito. Zato je on, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ja sam dova moga oca Ibrahima.“

A nakon što je Allah Ibrahima toliko uzvisio i spomenuo njegova savršena svojstva, Uzvišeni je rekao:

Tefsir imama Ibn Kesira

Uzvišeni govori o tome kako je Ibrahimova dova za stanovnike Harema bila potpuna: molio je Allaha da im pošalje poslanika od njih, to jest, iz Ibrahimovog potomstva. Ova uslišana dova poklopila se s Allahovom ranijom odredbom da Muhammed, neka su Allahov blagoslov i mir na njega, bude poslanik među nepismenim narodom, a njima i svim ostalim narodima, ljudima i džinima.

Imam Ahmed prenosi: Pričao nam je Abdurrahman ibn Mahdi, njemu Muavija ibn Salih, od Seida ibn Suvejda el-Kelbija, od Abdul-A‘laa ibn Hilala es-Sulemija, od Irbada ibn Sarije, koji je rekao da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ja sam kod Allaha bio zapečaćen kao posljednji vjerovjesnik još dok je Adem bio položen u svojoj glini. Obavijestit ću vas o početku toga: to je dova moga oca Ibrahima, radosna vijest koju je o meni donio Isa i san koji je vidjela moja majka; tako su i majke vjerovjesnika imale snove.“

Isto prenose Ibn Vehb, Lejs i njegov pisar Abdullah ibn Salih, od Muavije ibn Saliha. U tome ih je slijedio Ebu Bekr ibn Ebi Merjem, od Seida ibn Suvejda, s istim lancem prenosilaca.

Imam Ahmed također kaže: Pričao nam je Ebu Nadru, njemu El-Feredž, njemu Lukman ibn Amir, koji je rekao: Čuo sam Ebu Umamu kako kaže: „Upitao sam: ‘Allahov Poslaniče, kakav je bio početak tvog poslanstva?’ Odgovorio je: ‘Dova moga oca Ibrahima, radosna vijest koju je o meni donio Isa i san moje majke: vidjela je kako iz nje izlazi svjetlost koja je obasjala dvorce Šama.’“ Smisao je da je Ibrahim, alejhis-selam, prvi najavio i učinio poznatim njegovo spominjanje među ljudima.

Njegovo ime se među ljudima neprestano spominjalo, bilo poznato i širilo se sve dok ga nije jasno izgovorio posljednji poslanik među potomcima Israilovim, Isa ibn Merjem, alejhis-selam, kada je stao i obratio se sinovima Israilovim: „Ja sam vam, uistinu, Allahov poslanik, da potvrdim prije mene objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku koji će doći poslije mene, čije je ime Ahmed.“ Zato je u ovom hadisu rekao: „Dova moga oca Ibrahima i radosna vijest koju je o meni donio Isa ibn Merjem.“

A njegove riječi: „I san moje majke: vidjela je kako iz nje izlazi svjetlost koja je obasjala dvorce Šama“ – rečeno je da je to bio san koji je usnila kada je zanijela, a zatim ga ispričala svome narodu, pa se proširio i postao poznat među njima, kao nagovještaj onoga što će doći. Posebno spominjanje Šama kao mjesta koje je obasjala njegova svjetlost ukazuje na to da će se njegova vjera ondje učvrstiti i postojano opstati. Zato će Šam u posljednjem vremenu biti utočište islamu i njegovim sljedbenicima. Ondje će se spustiti Isa ibn Merjem, kada siđe kod bijelog istočnog minareta u Damasku.

Zbog toga se u dvije vjerodostojne zbirke prenosi: „Moja zajednica će uvijek imati skupinu koja će otvoreno zastupati istinu; neće joj nauditi oni koji je napuste niti oni koji joj se suprotstave, sve dok ne dođe Allahova odredba, a oni će takvi ostati.“ U Sahihu el-Buharije stoji: „Oni će biti u Šamu.“

Ebu Džafer er-Razi prenosi od Er-Rebi‘a ibn Enesa, a on od Ebu el-Alije, o riječima: („Gospodaru naš, i pošalji među njih poslanika“) da se time misli na ummet Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Rečeno mu je: „Tvoja dova je uslišana, a to će se ostvariti na kraju vremena.“ Isto su kazali Es-Suddi i Katade. Riječi Uzvišenog: („i poučavati ih Knjizi“) znače: Kur’anu, a („mudrosti“) sunnetu.

Tako su kazali El-Hasan, Katade, Mukatil ibn Hajjan, Ebu Malik i drugi. Rečeno je i da to znači razumijevanje vjere, a ova značenja se međusobno ne isključuju.

(„I očistiti ih“) Ali ibn Ebi Talha prenosi od Ibn Abbasa da to znači: pokornost Allahu i iskrenost. Muhammed ibn Ishak kaže o riječima („i poučavati ih Knjizi i mudrosti“): „Poučavat će ih dobru kako bi ga činili, a zlu kako bi ga se klonili; obavještavat će ih da je Allah zadovoljan njima kada Mu budu pokorni i budu činili što više dobrih djela, te kada se budu klonili onoga što On ne voli, odnosno grijeha.“

Riječi: („Ti si, doista, Silni i Mudri“) znače: Silni, Kojem ništa ne može izmaći i Koji je kadar učiniti sve; Mudri u Svojim djelima i riječima, Koji stvari postavlja na njihova odgovarajuća mjesta, u skladu sa Svojom mudrošću i pravdom. (Es-Saff, 6.)

Tefsir el-Begavija

(„Gospodaru naš, i pošalji među njih“) – to jest, među muslimanski narod iz potomstva Ibrahima i Ismaila. Rečeno je i: među stanovnike Mekke. („Poslanika od njih“) znači: poslanika koji će biti jedan od njih; time se misli na Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.

Prenio nam je es-Sejjid Ebu el-Kasim Ali ibn Musa el-Musavi; pričao mi je Ebu Bekr Ahmed ibn Muhammed ibn Abbas el-Belhi; obavijestio nas je imam Ebu Sulejman Hamd ibn Muhammed ibn Ibrahim el-Hattabi; pričao nam je Muhammed ibn el-Mekki; pričao nam je Ishak ibn Ibrahim; pričao nam je Ibnov brat od strica Ibn Vehba; pričao nam je njegov amidža, od Muavije, od Saliha, od Seida ibn Suvejda, od Abdul-A‘laa ibn Hilala es-Sulemija, od Irbada ibn Sarije, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kod Allaha sam bio zapisan kao posljednji vjerovjesnik još dok je Adem bio položen u svojoj glini.

Obavijestit ću vas o početku svoga poslanstva: ja sam dova Ibrahima, radosna vijest koju je donio Isa i san koji je moja majka usnila kada me rodila: iz nje je izašla svjetlost koja je obasjala dvorce Šama.“ Ovom dovom Ibrahima mislio je na njegovu molbu da među potomcima Ismaila bude poslan poslanik od njih. Ibn Abbas je rekao: „Svi vjerovjesnici bili su iz potomstva Israila, osim desetorice: Nuha, Huda, Saliha, Šuajba, Luta, Ibrahima, Ismaila, Ishaka, Jakuba i Muhammeda, neka su Allahov blagoslov i mir na sve njih.“

(„Da im kazuje“) znači: da čita. („Tvoje ajete“) znači: Tvoju Knjigu, odnosno Kur’an. Ajet u Kur’anu je povezan govor koji traje do mjesta njegova završetka. Rečeno je i da ajet označava skupinu slova; kaže se: „Ljudi su izašli u svojoj skupini“, odnosno, kao grupa.

(„I poučavati ih Knjizi“) znači: Kur’anu. („I mudrosti“) Mudžahid je rekao: „Razumijevanje Kur’ana.“ Mukatil je rekao: „Pouke Kur’ana i propisi koji se u njemu nalaze.“ Ibn Kutajba je rekao: „To su znanje i postupanje po njemu; čovjek ne može biti mudar dok ne objedini oboje.“

Rečeno je i da je mudrost sunnet; da su to propisi i presuđivanje; ili da je to razumijevanje vjere. Ebu Bekr ibn Durayd je rekao: „Svaka riječ koja te pouči, pozove na plemenito djelo ili odvrati od ružnog jeste mudrost.“

(„I očistiti ih“) znači: očistiti ih od mnogoboštva i grijeha. Rečeno je i: uzimati zekat iz njihove imovine. Ibn Kejsan je rekao: „Svjedočit će za njih na Sudnjem danu da su pravedni, kada budu svjedočili da su vjerovjesnici dostavili poslanicu.“ To dolazi od riječi „tazkija“, koja znači potvrđivanje nečije pravednosti.

(„Ti si, doista, Silni i Mudri“) Ibn Abbas je rekao: „Silni je Onaj Kome niko nije ravan.“ El-Kelbi je rekao: „Onaj Koji kažnjava; dokaz za to su Allahove riječi: ‘A Allah je, doista, Silni i Onaj Koji kažnjava.’“ Rečeno je i: Onaj Koji je nedostižan, do Koga ruke ne dopiru i do Koga ništa ne može stići; ili: Moćni, jer sila znači snagu. Allah, dželle šanuhu, kaže: „i ojačali smo ih trećim“ – to jest, dali smo im snagu.

Rečeno je i da znači: Onaj Koji nadvladava, kao u Allahovim riječima: „i nadvladao me u raspravi“, odnosno pobijedio me. U poslovici se kaže: „Ko nadvlada, uzima plijen“, to jest, ko pobijedi, otima ono što pripada poraženom. (Ali Imran, 4; Ja-Sin, 14; Sad, 23.)